Općenito, kad god se dogodi da nekamo otputujem sama, to mi uvijek pruži puno trenutaka za razmišljanje, zapažanje, za bivanje u trenutku.
Zapravo, mislim da bismo svi trebali ponekad nekamo otputovati sami ili bar odvojiti jedan dan ili jutro da sami prošećemo nekim nepoznatim gradom. Ja obožavam takve šetnje, jer smo tada nasamo taj grad i ja - intenzivno ga vidim, čujem, mirišem, opažam... i svaki mi trenutak ostaje u trajnom sjećanju. I putovanja u društvu su, naravno, prekrasna ali ponekad se više usmjerimo na međusobnu priču nego na mjesto u kojem se nalazimo.
Volim duge letove
No, da se vratim na temu koju sam vam htjela ispričati. Povratni let iz Chicaga do Amsterdama, gdje sam presjedala, trajao je oko 8 sati, a poletjeli smo kasno popodne. Obožavam takve duge letove, jer se na njima osjećam nekako zaštićeno - nedostupna za bilo kakvu komunikaciju mogu raditi što god želim - gledati filmove, slušati muziku, čitati, pisati... mnoštvo stvari za koje inače nikad nemam toliko vremena. I tako sam ja uživala u svim tim aktivnostima i gotovo uopće nisam spavala.
Kad smo stigli u Amsterdam, bilo je europsko jutro, ali je moj bioritam još bio na američkoj noći i izlazeći iz aviona, odjednom sam osjetila ogroman val umora i pospanosti. Imala sam puna 4 sata do leta za Zagreb pa sam isprva malo lutala po aerodromu. Prekrasno je preuređen i oduševilo me što su mislili baš na sve - nigdje nisam vidjela toliko vrsta sjedalica, ležalica i stolova za laptope, a na jednom povišenju bio je čak i klavir, ako netko poželi zasvirati...
Jedva držeći oči otvorenima, pronašla sam jedan kutak s jednostavnim foteljama na koje se moglo ispružiti i razveselila se ugledavši jednu praznu - kao da je čekala baš mene. Odložila sam stvari, ispružila se na fotelji, pokrila kaputom i stavila povez na oči - kakva nenadana blagodat!
Umor me preplavio
Tako uronjena u vlastiti svijet, opustila sam se i obratila pažnju na svoje tijelo. Bilo je neopisivo umorno, vjerojatno zbog intenzivna četiri dana radionice i promjena vremenskih zona. Svaka stanica kao da je bila teška i usporena, a generalna energija koja me ispunjavala bila je - posvemašnja tupost. Umor me, poput neke guste nepokretne mase, naprosto čitavu preplavio i okovao.
U meni nigdje nije bilo nikakve iskre, nikakvog poriva, nikakve emocije, samo ogromna potreba za snom. Moj duh se povukao nekamo duboko i bio je nedohvatljiv. Nisam se prepustila snu, jer mi je bilo zanimljivo to promatrati - kako je umorno tijelo potpuno istisnulo duh, sasvim ga nadvladalo.
Imala sam dojam da mi se i um jako usporio i da u tom trenutku ne bih mogla baš ništa pametno ni suvislo reći kad bi me netko nešto upitao...
U razmišljanjima o duhovnosti, često puta je odvajamo od tijela, kao da su to dvije potpuno različite stvari. A zapravo su duh, um i tijelo toliko isprepleteni i povezani, da mogu istinski napredovati samo ako ih sve troje cijenimo i uvažavamo i ako im omogućimo da se međusobno skladno podržavaju.
Isto tako, kojim god da se umnim ili duhovnim aktivnostima željeli baviti, da bismo to činili uspješno i s lakoćom, važno je da se prvo pobrinemo o svom tijelu!
Svi znamo staru latinsku poslovicu "u zdravom tijelu zdrav duh", no ja sam je, ležeći na toj aerodromskoj fotelji, prvi puta istinski osjetila i razumjela.
Pa se tako i vi podsjetite, kad god vam se učini da vam je nestalo životne inspiracije:
- Dobro se naspavajte.
- Priuštite tijelu pokret (ples, šetnja, bilo koje kretanje koje vas veseli...).
- Osvježite tijelo vodom, izvana i iznutra.
- "Podignite" svoju energiju voćem i drugim sirovim namirnicama.
- Udahnite svjež zrak i izađite na sunce...
... i vaš će se duh ponovo probuditi, a um razbistriti!