Bio jednom jedan kralj koji je imao dobro srce.
Postao je kralj kad je bio još sasvim mlad.
Često je obilazio svoje kraljevstvo i kad god bi ugledao nekog tko nije bio sretan, osjetio bi žalost.
U dugim noćima, dok je promatrao zvijezde, pitao se: zašto bih ja gospodario ovim ljudima? Tko sam to ja? Jesam li bolji od njih? Samo zato što sam rođen kao kralj? Pa svi smo ljudi i svi bismo trebali imati jednaka prava. Nije pravedno da ja njima vladam. Ako je tako bilo stoljećima, tko kaže da tako mora biti zauvijek? Ne osjećam se dobro kad im zapovijedam.
I jedne noći, pred zoru, donio je odluku.
Iduće jutro, okupio je sve svoje dvorjane i naložio im da po cijelom kraljevstvu pronesu kraljevski proglas: "Od sada smo svi kraljevi, svi možemo odlučivati, svatko treba živjeti kako sam izabere i svačiji život, mišljenje i potrebe su jednako vrijedni."
Povukao se u svoje odaje, vrlo zadovoljan.
Dvorjani su ostali potpuno zbunjeni, ali su pohrlili prenijeti kraljev proglas. Iako, jedan od njih je zastao, razmislio i otišao umjesto toga na pecanje. Proglas mu je upravo to omogućavao.
Zemljom se proširila vijest. Isprva je većina ljudi bila iznenađena, zavladala je nevjerica, a zatim euforija. Svi su se poveselili što mogu raditi što god žele. Svatko je odjednom želio kraljevati. Ali više nije imao kome. Svatko je sada mogao raditi što je htio, ali svoje je odluke morao provoditi sam, jer su drugi imali svoja mišljenja i svoje odluke.
Uskoro je nastao potpuni kaos.
Posvuda su se vodile žestoke rasprave o tome čije mišljenje i čija odluka je ispravnija. Svatko je u svakom trenutku razmišljao samo o tome što svaki potez znači za njega osobno. Ponekad bi netko uspio pronaći istomišljenike i oni bi krenuli npr. u zajedničku proizvodnju kupusa, ali čim je zec pojeo 6 glavica na polju jednoga, nastala je svađa oko toga je li sam kriv što nije polje dobro zaštitio ili bi svi trebali dijeliti trošak gubitka.
Kralj i njegovi dvorjani u svom dvorcu više nisu bili sami. Uselilo se puno naroda, svi koji su odlučili da baš tamo žele živjeti.
Kralju je ostala jedna soba, u koju bi svako malo netko banuo jer je poželio s kraljem popričati ili tamo pojesti ručak.
Kralj je u svojoj nutrini počeo osjećati nelagodu. Činilo mu se da je napravio najvelikodušniji i najljepši potez prema svima, a atmosfera u zemlji je bila gora nego ikada. Mislio je da će ovako svi biti sretni i nije mu bilo jasno zašto nisu.
U zemlji kao da ništa više nije funkcioniralo.
Kad mu je prvi sljedeći "sam svoj kralj" ušetao u sobu da baš tamo pojede svoj sendvič, odlučio ga je pitati za mišljenje o cijeloj stvari.
"Gle," odgovorio mu je raščupani mladić, žvačući, "to ti je kao da pticu koja je cijeli život bila u kavezu, odjednom pustiš na slobodu. Vjerojatno neće bog zna kako letjeti, neće znati pronaći hranu i moguće je da će je pojesti prva mačka koja naiđe. Ljudi ovu slobodu koju si im dao, jednostavno ne znaju upotrebljavati, generacijama su vježbali nešto sasvim drugo."
Pojevši poslijednji zalogaj, mladić je ustao, vragolasto se nasmiješio i pozdravio kralja riječima: "A ja sad idem nacijepati one tvoje izrezbarene stolice u blagovaoni jer sam odlučio da će ta vrsta drveta odlično gorjeti u mom kaminu..." I zatvorio je vrata za sobom.
Te noći kralj nikako nije mogao zaspati, a kad je konačno zaspao, usnio je neobičan san: sjedio je na livadi punoj poljskog cvijeća, na rubu šume. U daljini je vidio rijeku. Odjednom je u travi nešto zašuškalo i pojavio se mali patuljak u plavom odjelcu s dugačkom bijelom bradom i crvenom zašiljenom kapom. Naherio je glavu i prodorno ga promatrao. Kralj ga je upitao tko je on, a patuljak je smijuljeći se odgovorio: Vidiš li ovu livadu na kojoj sjediš? Zamijeti svaki cvijet, kako je različit i zanimljiv u svojoj ljepoti. Pa zamijeti šumu, potok, ptice, kukce, oblake... možeš li ih vidjeti, čuti, omirisati? Što bi bilo da ja sad naredim svim cvjetovima, travkama, pticama, rijeci i oblacima, da svi budu drveće? Bi li oni mogli i znali biti drveće? I kad bi i znali, kako bi izgledao taj svijet sačinjen samo od drveća?
Svako od ovih bića je rođeno baš takvo, kako bi bilo to što jest i potrudilo se to biti na najbolji mogući način.
"Možda bi i kralj mogao pokušati biti najbolji mogući kralj, umjesto da pretvara sve ostale u kraljeve?"
Patuljak se zahihotao, brzo okrenuo i odšuštao kroz visoku travu.
Kralj se probudio. Bila je još mrkla noć, a pun mjesec je bacao svoje bijele zrake na njegov krevet.
Počeo je drugačije razmišljati.
Rodio se kao kralj. Rodio se sa suosjećajnim srcem. Kakva je zapravo uloga namijenjena nekome tko se zadesi biti suosjećajnim kraljem? Je li kraljevstvu sad bolje kad vladaju svi, a mnogi od njih uopće nisu suosjećajni? Mozgao je i mozgao.
Može li on više uopće izdavati proglase, sad kad su svi kraljevi?
Ipak, u njegovom umu i srcu počela je nicati nova vizija.
Do jutra je pun ushićenja i inspiracije napisao potpuno novi zakonik, nadahnut geslom "dobro za sve". Kreirao je zakone koji su obvezivali sve stanovnike na ljubaznost i gostoljubivost, na čuvanje prirode, kreirao je zakone koji su poticali ljude da proizvode nove i zanimljive proizvode, smislio je poticaje za sposobnost i inventivnost... i uveo je puno praznika i slavlja.
Kad se sunce počelo pomaljati iznad brda, zakonik je bio gotov. Kralj je odlučio pokušati izdati proglas. Svim srcem je vjerovao da će u tome uspjeti.
Skupio je onoliko dvorjana koliko je uspio naći i koji su uopće bili voljni doći.
Iznio im je svoj novi program i bio je jako sretan primjetivši iskrice odobravanja i olakšanja u njihovim očima. S radošću su krenuli prenijeti proglas.
Proglas je govorio da svatko može odlučiti želi li se pridružiti kraljevom novom programu. Oni koji ne žele, mogli su ostati kraljevati sami sebi, ali ne smiju ometati ostale.
Na kraljevo iznenađenje, idući dan su po čitavom kraljevstvu priređena slavlja. Pred palačom je nastao red ljudi koji su mu došli zahvaliti. Svi kao da su odahnuli, kao da im je skinuo golemo breme s leđa i dao nadu u sretnu budućnost. Kao da se neki val lakoće proširio čitavim kraljevstvom.
Samo pojedine grupice i pojedinci nisu bili zadovoljni novim stanjem.
Kralj je sve nezadovoljnike pozvao da pojedinačno dođu s njim na razgovor i iznesu mu svoje, bolje prijedloge, koje će on rado saslušati. Vrlo malo ih se odazvalo. Uglavnom nisu imali bolje prijedloge. Ali su prestali rogoboriti.
A kralj je odredio jedan dan u tjednu kada mu svatko tko želi može doći predočiti svoje ideje za poboljšanje dobrobiti svih.
Sada je kralj bio istinski sretan. Srce mu je bilo na mjestu. Osjećao je da sada na najbolji način živi život kakav mu je bio namijenjen kad se rodio kao kralj sa dobrim srcem...
Da, da, naravno, i našao je predivnu djevojku koja mu je uzvratila ljubav... :)