Nedavno sam sudjelovala u jednom intervjuu za britansku organizaciju koja se zove Radio W.O.R.K.S. World. Vrlo simpatična voditeljica, koja je ujedno i osnivačica organizacije, Marina, smatra da bismo svi trebali osvijestiti da smo zapravo zvjezdana prašina (stardust) i u skladu s time i živjeti.
I zaista, baš kao i svaki drugi atom ove planete, tako su i naša tijela sastavljena od elemenata koji su davno, davno stigli iz tko zna koliko dalekih svemirskih prostranstava. Zaista smo baš svi sazdani od zvjezdanog praha!
Što nas sprečava da živimo sretan život
To me podsjetilo na rečenicu Anite Moorjani (ali i Mire Kelley i Marie Diamond) o tome da je svatko od nas povezan s čitavim Svemirom i da je istovremeno čitav Svemir unutar svakog od nas. Predivno je osjećati se na takav način! I nikada ne misliti da smo mali, neznačajni i odvojeni. Jer nismo.
Tijekom razgovora s voditeljicom, došle smo na temu toga što ljude zapravo sprečava da žive sretan i ispunjen život, čiji je svaki dan posut zlatnim prahom zvjezdane prašine (odnosno entuzijazmom i uzbuđenjem što taj svoj divan poklon, život, živimo).
Ono što sam ja osjetila kao odgovor na to pitanje i vidjela kao vrlo jasnu sliku, bilo je to da mi često sami sebe zatvaramo u raznorazne nevidljive kaveze i krletke! Koje nam onda ne dopuštaju da raširimo krila i vinemo se u kristalnoplave uzbudljive nebeske visine radosti življenja i nesputanog dijeljenja vlastitih darova.
Što su sve te krletke?
Osjećate li i vi da ste u nekoj od njih? "Šipke" tih krletki najčešće su sagrađene od naših starih (pogrešnih) uvjerenja, ili pak od navika, pretpostavki ili strahova koji se nama doimaju toliko snažnima da nas doslovno drže zatočenima.
Primjerice, jedna moja prijateljica prekrasno piše, izuzetno je inspirativna žena, ima zaista puno toga vrijednoga za reći i ja vjerujem da bi knjiga koju bi ona napisala, mogla postići svjetski uspjeh. No tanke ali snažne šipkice potpuno krivog uvjerenja "nisam dovoljno dobra da napišem knjigu", drže je u kavezu koji ne dopušta da svoju divnu i vrijednu (i zvjezdanu) mudrost prenese svijetu. Ja izvana vidim da je samu sebe zatočila šipkama beznačajnim i tankim poput paukove niti no njoj se one čine tvrdima poput čelika.
Drugu pak prijateljicu u njenoj "krletci" drže žice sazdane od strahova - iako već dugo vremena želi promijeniti posao, svaki put kad osjeti unutarnji poriv da to učini, sudari se sa šipkicom svoje krletke koja joj kaže: "Ostani gdje jesi, u tvojim godinama nećeš naći bolji posao!" I ona ponovo skupi svoja krila.
Primijetila sam da su jedne od najčešćih "šipki" naših krletki, ova dva uvjerenja: "nisam dovoljno dobar" ili "moram svoje potrebe podrediti tuđima".
Vjerujem da svatko od nas ima periode u životu kad uspije razmaknuti šipke neke svoje "krletke" i poletjeti. I dok ih razmiče, shvaća da su puno mekše i tanje nego što su se činile i da ih je zapravo lako savinuti i svladati. No nakon nekog vremena se zna dogoditi da dođe period kad ni ne primijetimo da smo ponovo uletjeli u neki kavez drugačije vrste i da je vrijeme za ponovno buđenje hrabrosti i za novo širenje krila.
Razmišljajući o ovoj temi, i ja sam shvatila da se trenutno borim s jednim kavezom koji mi se kroz život već više puta ponavljao - kavez od šipki koje kažu: "Sve ja to mogu sama!" U tu krletku "uletim" kad god preuzmem previše obaveza na sebe, čvrsto uvjerena da ih sve mogu sama izvesti. A zapravo me takvo uvjerenje svaki puta doslovno zatoči, jer me obaveze toliko preuzmu da uopće ne mogu "letjeti". I biti sve ono što želim biti - sjajna zvjezdana prašina koja jesam. Koja smo svi mi.
I koliko god se naše "šipke" nekome sa strane činile tankima i beznačajnima, za nas su snažne i prilično moćne. Odlučila sam raširiti te rešetke i pronaći pomagače, što zahtijeva hrabrost i akciju.
A što ćete vi učiniti sa svojom krletkom? Još danas?