Biti SOS mama nije posao, to je životni poziv. I treba im reći najveće HVALA. Jer osoba koja je spremna svoj život posvetiti misiji stvaranja obitelji za djecu bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi te im osigurati brižan dom u obiteljskom okruženju kao i odrastanje u poštovanju, ljubavi i sigurnosti ne zaslužuje ništa manje. Zaslužuje puno.
Jedna od njih je i SOS mama Valentina Režek (51) koja se do sada brinula o 23 djece. U SOS Dječjem selu Hrvatska je bila od 1994., dvije godine radila je u SOS Dječjem selu Lekenik kao SOS teta, a od 1996. je u SOS Dječjem selu Ladimirevci kao SOS mama.
- Za SOS Dječje selo Hrvatska saznala sam iz medija, javila se na oglas i pristupila selekcijskom postupku. Nakon razgovora i testiranja pozvana sam u Lekenik i na prvu se oduševila onime što sam tamo vidjela. Bila je to cjelovita briga o djeci u dobro opremljenim kućama, ugodne atmosfere i obiteljskog okruženja. Djeca s osmijehom na licu, topla, zaigrana i komunikativna. Svi djelatnici koje sam susrela i s kojima sam razgovarala bili su otvoreni, susretljivi i predani svome poslu. Tako je bilo i cijelo vrijeme moga boravka u Lekeniku. Nakon dvije godine rada kao SOS teta odlučila sam potpuno promijeniti svoj život i postati SOS mama - priča nam Valentina, po struci odgajateljica.
Svako dijete zaslužuje djetinjstvo
Trenutno se brine o petero djece iz dvije obitelji, dva dječaka i tri djevojčice.
- Dobro se slažu, nakon početnih trzavica postali smo obitelj koja sve dijeli, i sretne i manje sretne trenutke, obveze i dnevnu rutinu. Pospremamo našu kuću, idemo u kupovine, kino i kazalište. Svi smo učlanjeni u Planinarsko društvo Zanatlija Osijek, pa vikende provodimo na svježem zraku. Družeći se i pomažući si bolje upoznajemo jedni druge i prirodu koja nas okružuje. Imamo i ljubimca, psića Bobija, o kojemu zajedno brinemo, hranimo ga, češljamo i šetamo, a on nas uveseljava svojom igrom i privrženošću - kaže.
Dodajte kako smatra da svako dijete zaslužuje djetinjstvo ispunjeno sretnim trenucima koji će učiniti da se osjeća voljeno i zaštićeno u obiteljskom krugu. Djeca, kaže nam Valentina, dolaze u teškom psihičkom, a često i lošem fizičkom stanju.
- Treba te njihove rane zacijeliti, oporaviti ih, vratiti im vjeru u odrasle, osnažiti ih, puno ih grliti pa malo i razmaziti. Uvođenjem dnevne rutine i otvorenim razgovorima, vlastitim primjerom i pronalaženjem aktivnosti u kojima će se dokazati, nastojim im pomoći u odrastanju i stvaranju zdravih međuljudskih odnosa. Trudim se odgojiti samouvjerenu osobu svjesnu svojih vrijednosti, koja će biti koristan član društva i koja će se u budućnosti moći samostalno brinuti za svoju obitelj - kaže.
'U ovakvom načinu života ima puno svakodnevnih malih sretnih trenutaka koji me podsjećaju zašto sam još uvijek ovdje, zadovoljna i ispunjena...'
Ponosna obitelj
Obitelj je Valentinu podržala u ovoj odluci, te je posjećuju kada mogu. Redovito odlazi k njima roditeljima i svaki put ponese od njih poklone za djecu, svježe voće i povrće iz maminog vrta, pletene kape i šalove, neke sitnice kojima se djeca razvesele. Prijatelji joj, kaže, opraštaju odsustva sa zajedničkih druženja i uvijek joj govore kako su ponosni na nju što živi i radi takav plemenit posao.
Briga i ljubav koja ne prestaje
Kao što smo već spomenuli, Valentina se brinula o 23 djece. Neka od njih su se vratila u obitelj, neka su usvojena, a ostali su prešli u SOS Zajednicu mladih u Osijeku. Briga o djetetu koje je smješteno u SOS Dječjem selu, napominje ova SOS mama, ne prestaje završetkom školovanja, ona se nastavlja i nakon što se zaposle i osamostale.
- Uvijek smo im dostupne za pomoć i razgovor. Veze koje sam uspostavila sa svojom djecom trajne su i neraskidive. Redovito se čujemo, razgovaramo o novostima u njihovom životu, traže savjete i pomoć ili me nazovu samo da me čuju, da sam dobro - kaže razdragano.
Što sam naučila o sebi
'Otkad sam postala SOS mama naučila sam puno o sebi, svladala sam mnoge vještine: socijalne, organizacijske, komunikacijske, pa i menadžerske. Redovito prisustvujem radionicama o suvremenim metodama i postupcima u odgoju djece, o novim pravilnicima za zaštitu dječjih prava, novim zakonskim aktima. Imamo i radionice o metodama meditacije i opuštanja i zaštiti vlastitoga mentalnog zdravlja.'
'SOS mama postaje se nakon procesa selekcije koji se sastoji od prijave na natječaj razgovora s komisijom, testiranja, škole za SOS mame, te tjedan dana života u Selu. Ako se sve to prođe u redu slijedi dvogodišnja praksa. Poslije toga dolazi odluka - ostati ili odustati.'
Najteži i najsretniji trenuci
'Najteži trenuci su kada mi je dijete bolesno, sve druge teškoće se lakše riješe, ali briga o bolesnom djetetu je roditelju uvijek i psihički najteža. Direktorova podrška i pomoć našeg Stručnog tima puno mi znači u takvim trenutcima.
U ovakvom načinu života ima puno svakodnevnih malih sretnih trenutaka koji me podsjećaju zašto sam još uvijek ovdje, zadovoljna i ispunjena. Svaki školski ili sportski uspjeh, svaki topli pogled, poljubac i zagrljaj, svako 'Dobro jutro, mama'…
Najsretnija sam kada se svi za blagdane okupimo. Kuća je puna zato što nam u goste dođu svi koji su nekada živjeli u našoj kući. Zajedno se radujemo, razgovaramo, objedujemo, razmjenjujemo poklone, smijemo se starim dogodovštinama i planiramo nove susrete.'
POSTANITE I VI SOS MAMA ILI SOS TATA
Udruga SOS Dječje selo Hrvatska raspisala je natječaj za radno mjesto: SOS mama/SOS tata. Ovo je natječaj za hrabre ljude velikog srca koji su spremni živjeti u SOS Dječjim selima Lekenik ili Ladimirevci, te skrbiti za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Klikom na link: natjecaj.sos-dsh.hr saznajte više informacija o tome što znači biti SOS mama/SOS tata.
Kako je to odrastati u SOS Dječjem selu i koliko djeci znače njihovi SOS mame i tate, pročitajte u iskrenoj priči Daliborke Matanović za Živim.hr.