Nedavno su moje poznanice međusobno pričale svoj uobičajeni radni dan i zapanjila me količina posla koju prosječna zaposlena žena napravi. One koje uspiju ukrasti vrijeme za kavu s prijateljicama, teretanu ili su još razularenije, pa ponekad i izađu navečer, trebale bi dobiti nagradu za organizatoricu godine. Osim što su organizirane očito imaju i puno energije jer ja ponekad nemam volje ni doteturati u krevet od umora.
Neko vrijeme bila sam kod kuće jer nisam radila. Mučilo me s vremena na vrijeme kako ćemo platiti sve račune, ali sve ostalo je bilo – odlično!
Da, meni je bilo super biti domaćica i odgovorno tvrdim da je scenarij u kojem mama radi jednostavno teži što god drugi pričali o tome.
Teško je biti po cijele dane na usluzi svojoj djeci, teško je spremati, kuhati i sve što ide uz to, ali vjerujte mi, još je teže raditi sve to i biti posvećen poslu 40 sati tjedno (ili koliko vas je već dopalo kad su se dijelile karte). A tek ako imaš bolesnog člana obitelji koji treba posebnu pažnju? A dvorište koje treba brigu? A ljubimca?
Evo kako izgleda moj dan
I opet ponedjeljak. Budilica zvoni, 6 je sati, novi radni dan. Pomičem alarm za 10-ak minuta kasnije. Zvrrrrn…. Opet onaj užasan zvuk zbog kojeg mrzim svoj mobitel. Dižem se. Tuširanje je brzinsko uz sretnu misao da danas ne moram oprati kosu. Šminkat ću se u autu, odlučujem na brzinu. Pravim kavu. I muž je u sličnom raspoloženju, skupa bauljamo po kući.
Ni s mojih 38 nije mi jasno kako neki ljudi dolaze na posao tip-top obučeni, savršene šminke i u oblaku parfema. Meni tako rano nije do smišljanja odjeće. Priznajem, nisam zapravo nikada pretjerano zainteresirana za to. Vjerojatno sam u prošlom životu bila muškarac.
Kod nas doma djecu budimo zadnje, tako imamo više mira, a i oni dobiju više vremena za san. Robica je već složena večer prije, oblačimo simultano svatko od nas po jedno dijete. Na putu prema vratima svrate u wc, operu zube i počešljaju se.
Ako im se ne da češljati ne inzistiram. Moj mir je očuvan, nitko još nije zaplakao.
Kad je vrijeme prehlada, najčešće dok najmlađem muž oblači cipele ja mu uštrcam u nos fiziološku otopinu. Blaženi dan kad smo iz upotrebe izbacili usisavač za nos jer bi nam to sad oduzelo još deset minuta vremena, ali i barem kilu živaca.
Zdrav doručak ostavljam za drugi život
Kćer je poželjela posebnu frizuru. Ako sam dobre volje zastajem i smireno, ali na njenu žalost prilično nespretno, napravim tih desetak pletenica. Ako sam već u mislima s napornim šefom zna mi se dogoditi da joj odbrusim kako nema ništa od toga jer nemamo vremena pa poslije još 10-ak minuta osjećam grižnju savjesti.
Putem, koji traje oko 30 minuta vožnje, kupujem neki doručak u pekari. Zdrave kaše i smoothieje ostavljam za neki drugi život.
I onda nas velike čeka posao, s nadom da će stvarno biti gotov nakon osam sati jer djeca nekad ipak moraju kući iz vrtića. Pa parkić, malo igranja i jurnjava kući.
Oko 18 sati smo kod kuće ako smo baš jako brzi pa uhvatimo još malo vremena jedni za druge. Pa opet hranjenje i spavanje…
Jesam li spomenula ručak za sutra? Tko zna tko će i kad to kuhati ili ćemo mi odrasli nešto zbrčkati na brzinu. Djeca ionako jedu u vrtiću, a mi se uvijek nekako snađemo.
Sve ima svoju cijenu
Izvanškolske aktivnosti djeca još nemaju jer su mala, no o tom dijelu života bolje da još ne razmišljam jer bih se samo unaprijed uzrujala. Mi, naime, živimo u mjestu gdje u školi nema boravka tako da će naša prvašica ići u grad u školu. Srećom ili nesrećom, kako se uzme, i vrtić je bio u gradu pa će oboje i dalje biti vrlo blizu. No, to znači da će nam i ove godine svima trebati najmanje pola sata vožnje do odredišta.
I uvijek se nešto nepredviđeno desi pa se naši brižno isplanirani dani totalno poremete.
'Zašto, o, zašto smo digli taj kredit i zašto sam ikada imala ambicije?', pitam se ponekad u lošijim trenucima. U onim boljim sam sretna jer imam obitelj i posao koji volim. I neću lagati, to ima priličnu cijenu, ali sam je spremna platiti.
