Kao i većina nas, uvijek bih krajem tekuće godine pravila planove, ciljeve i želje za sljedeću. Kupila bih neki cool inspirativni notes i naškrabala unutra sve ono što sam smatrala važnim i potrebnim za nastavak svog životnog puta. Tijekom godine bih dopisala ponekad nešto, stavila plusiće pokraj već ostvarenih želja i izrealiziranih ciljeva, izbrisala ono što mi više nije bilo toliko važno. Bile su to svojevrsne smjernice uz pomoć kojih sam određivala uspješnost svoje godine.
Bila sam kreativna
Ponekad bih i boostala te svoje želje koristeći različita vizualna pomagala; prigodne slike, misli ili tekstove iz časopisa, inspirativne izreke i slično, nešto poput danas popularnog visual boarda. Bio je to svojevrsni osobni motivator koji se brinuo da tijekom godine ostanem na zacrtanom putu, motivator koji je uglavnom djelovao.
Zadnjih nekoliko godina radila sam ovo redovito, preporučivala drugima rado i vjerovala da nam je malo što izvan dosega koristimo li se predano ovom tehnikom. Vjerujem da smo se svi milijun puta uvjerili u moć koju jasno definirani ciljevi i fokus na iste imaju, no ono u što se isto tako vjerujem većina nas kad tad uvjeri, ali ne priča baš o tome rado, je činjenica da ta ista moć ima svoju volju koja je van našeg marljivog djelovanja.
Ove godine nemam namjeru napraviti bilo kakvu listu, a razlog toj odluci leži u prethodnoj godini koja me onako fino išamarala i ukazala mi na nešto vrlo zanimljivo:
Ne možeš isplanirati život. Staviti ga u nekakve kalupe koje smatraš idealnima i očekivati da se ponaša poput poslušnog psića koji vjerno i slijepo sluša sve gazdine zapovijedi.
Iako sam neke bitne ciljeve sa svoje prošlogodišnje liste ostvarila, godina iza mene nosi oznaku; ne ponovila se nikad više.
Puna napetosti i iščekivanja
Bila je to godina koja me do posljednjeg dana izazivala i provocirala, držala u napetosti i iščekivanju, prekrajala moje planove po svom guštu, ostvarivala ih kad je njoj odgovaralo, na način koji je njoj odgovarao, ne mareći puno za moje želje. Stavljala me u poziciju iz koje nisam mogla ni naprijed ni natrag, poziciju u kojoj se cijeli svijet kreće, a ti imaš osjećaj da stojiš nepomično na jednom mjestu i sve što možeš je čekati.
Bolja vremena, bolje prilike, bolji život.
Dobila sam tu privilegiju da testiram snagu one tako nam drage mantre; živi u sadašnjem trenutku jer samo u njemu možeš biti sretan, no ako ti je sadašnji trenutak, da prostiš, usran, naći razloga da se uopće ustaneš iz kreveta može biti popriličan izazov.
Na kraju prevagnu one generalne stvari, hvataš se za njih kao za slamku spasa; barem sam zdrava, imam krov nad glavom i hranu na stolu, ljude koje volim i koji me vole, dužna sam životu podariti osmijeh dva, drugačije bi bilo nezahvalno, zar ne?
Bilo bi, no čovjeku je oduvijek teško ignorirati svoje boli, koliko god one bile malene i beznačajne u usporedbi s ostalim životnim poljima lišenih patnji.
Ne možeš sve kontrolirati
Mi ljudi volimo vjerovati da imamo potpunu kontrolu nad svojim životom, volimo osjećaj moći koji se javlja svaki put kad uz pomoć one; digni dupe i zasuči rukave, ostvarimo nešto, pa se onda ponosno šepurimo jer je sve u životu prokleto jednostavno, formula sreće i uspjeha je tako očita i laka da se ponekad priupitaš kako je moguće da na svijetu i dalje postoji toliko boli i patnje. Kako je moguće da mnogima izmiče nešto tako prosto kao što je dva plus dva. Sve dok te život lijepo ne zvizne i pokaže ti tko je zapravo glavni, koliko ponekad svaki trud i napor može biti uzaludan.
Toliko je toga izvan našeg osobnog utjecaja, počevši od prirodnih katastrofa, preko raznih nesreća, tragedija i bolesti u kojima naši voljeni ugrožavaju ili gube svoje živote, do svakodnevnih kočnica i prepreka koje život stavlja ispred nas s razlogom koji, iako je često izvan našeg shvaćanja, ipak, vjerujem, postoji.
Toliko je toga što želimo, a nije nam zapravo potrebno, ili želimo u potpuno krivo vrijeme, obično prerano, onda kada nismo spremni za realizaciju svoje želje i još puno toga moramo savladati i naučiti.
Bez toliko toga mislimo da ne možemo živjeti, a zapravo je važno koliko i lanjski snijeg. Toliko je toga što planiramo i zahtijevamo od života kao da smo u njemu jedini i uvijek imamo prioritet. Toliko je toga u našem životu protkano očekivanjima da nije ni čudo što se, kad nam život otkrije svoj ponešto drugačiji plan, kupamo u moru razočarenja.
Vjerujem kad bi se sve naše želje ostvarivale onako kao nam padnu na pamet, da bi svijetom vladao potpuni kaos. To je kao kad pokušavaš složiti puzzle bez pogleda na kompletnu sliku, spajaš napamet jer tvrdoglavo vjeruješ da tako treba biti, pa poslije, kad shvatiš da si bila u zabludi, rušiš sve.
S puzzlama je lako, ‘ajde sruši svoj život i kreni iznova jer se neka tamo tvoja želja s vremenom pokazala kao tvoja najgora noćna mora i sad se kaješ zbog svoje upornosti i forsiranja, svojih lista na koje si stavljala kvačice pod svaku cijenu u vremenskom roku koje si ti smatrala potrebnim da se nešto postigne i ostvari…
Prepuštam se životu
Znam što želim od života, na marginama svog postojanja ucrtala sam svoja nadanja i snove, sve ostalo, sve ono između, od ove godine prepuštam životu, onim putevima koji se neplanski pojave, koji znaju donijeti sa sobom nemir i pomutnju, ali su tu uvijek s vrlo dobrim razlogom. Da nas nauče, ojačaju, pripreme, ohrabre, ukažu na sve ono što smo možda predvidjeli, a od iznimne je važnosti za naš životni put.
Kreiranje novogodišnjih planova i želja je jedna od onih stvari koje na prvu izgledaju zabavno, motivirajuće i obećavaju puno, no u svojoj suštini čine nas svojim robovima, stvaraju nam pritisak, a ako se ne ostvare onako i kada smo planirali, i osjećaj neuspjeha koji opet sa sobom donosi brdo drugih negativnih emocija. Koliko nam je takvo nešto zaista potrebno, na nama je da odlučimo.
Što se mene tiče, novogodišnje odluke, j***te se!
Ovaj tekst Brankica je objavila uoči 2018. godine, no prenosimo ga jer vjerujemo kako nikad nije kasno da se i sami malo zaustavimo i razmislimo o svojim životima, svim pravilima i očekivanjima kojima smo se pokorili... Jednostavno, da se prepustimo životu i napokon počnemo živjeti.