Primjer: Ivana ima 29 godina. Nakon toliko godina odlučila se da će se ponašati onako kako se stvarno i osjeća, da više neće i ne može glumiti. Od kad zna za sebe, zna da je morala biti ono što nije. Zna da se rodila u pogrešnom tijelu, da iz nekog njoj nepoznatog razloga rođena je u muškom tijela, a zna za sebe da je žena. Još prije osnovne škole osjećala je da je različita od druge djece. Roditelji su je uvijek nagovarali da se igra "muškim" igračkama. Osobito je u tome bio uporan tata, koji joj je zabranjivao da se igra lutkama. Kad je htjela obući suknju ili haljinu, nikad joj to nisu dozvoljavali. U školi, osobito u višim razredima osnovne škole, za nju je bio pakao. Druga su je djeca (posebno dječaci) ismijavali, vikali joj da je curica, a u osmom razredu da je peder. Puno bolje nije bilo ni u srednjoj školi. Nakon što se zaposlila i sada, nakon što radi šest godina i ima nešto ušteđevine, odlučila je da više neće glumiti. Prvo je to rekla svojim roditeljima. Mama je plakala, tata je ponovno vikao. No, baš je briga. Više neće podleći njihovim molbama i prijetnjama, makar je se odrekli (kako je tata rekao), sada će živjeti onako kako je oduvijek i htjela - kao žena. Od sada nadalje svima će se predstavljati kao Ivana, a ne onako kako joj piše u osobnoj iskaznici - Ivica.
Definicija: Rodna disforija (stariji nazivi - poremećaj rodnog identiteta, transseksualnost) jest neusuglašenost između roda i spola. Da bismo ovo razumjeli moramo znati što je spol, a što rod. Spol se odnosi na tjelesne (fizičke) karakteristike i organe. Spol označava da li se razvijamo u (tjelesno) mušku ili žensku osobu.
Fleksibilnije rodne uloge
- Spol određuju: kromosomi, unutarnji spolni organi (sjemenici, jajnici) i vanjski spolni organi (penis, klitoris).
- Rod označava psihološki aspekt.
- Rod ima dva elementa: rodni identitet i rodnu ulogu.
- Rodni identitet je naš duboki, unutarnji, istinski osjećaj muškosti ili ženskosti, tj. naše znanje o tome da smo muško ili žensko.
- Rodna uloga uključuje naše ponašanje i način na koji se ophodimo s ljudima, tj. način na koji pokazujemo jesmo li muško ili žensko. Rodna uloga uvelike ovisi i o vremenu u kojem živimo i društvu u kojem živimo. Rodne su uloge danas puno fleksibilnije nego što su bile pred pedeset ili sto godina. Danas smijemo puno toga što nam pred pedeset godina društveno određena rodna uloga ne bi dopuštala. Danas postoje ženski nogometni klubovi i muški odgajatelji u vrtićima, što je pred stotinjak godina bilo nezamislivo. Dakle, osoba s rodnom disforijom osjeća se kao muška i zna za sebe da ima muško razmišljanje i muško ponašanje, a živi u ženskom tijelu; ili se osjeća kao ženska, a živi u muškom tijelu.
Nije točno poznato što dovodi do toga da netko ima rodnu disforiju, no sve je više pokazatelja koji govore da je ovo stanje urođeno, tj. da se ne razvija s odgojem. Utvrđena su i neka mjesta u mozgu koja određuje naš rodni identitet. Ova jezgrica nalazi se u hipotalamusu i naziva se INAH 3.
Rano se prepoznaje
Rodna disforija nije česta, te se procjenjuje da u Hrvatskoj živi do tristotinjak osoba s rodnom disforijom.
Dijete već u dobi od tri, četiri godine počinje shvaćati da se drugi, prije svega odrasli, prema njemu odnose na drugačiji način, odnosno ne onako kako bi dijete očekivalo.
Osoba s rodnom disforijom obično od ranog djetinjstva prepoznaje da je po nečemu različita od druge djece. Naime, djeca rano počinju shvaćati (već s tri ili četiri godine) da se drugi ljudi prema njima ponašaju na različit način, ovisno o tome kojega su spola: kupuju im različite igračke, odijevaju ih različito, očekuju od njih različita ponašanja. Stoga dijete s rodnom disforijom rano shvati da roditelji žele da ono nosi odjeću koja joj se ne sviđa.
Npr. dječak s rodnom disforijom želi nositi haljine, suknje, voli ukrase, nakit, šminku. Djevojčica s rodnom disforijom želi nositi hlače, ne želi da je odijevaju u "slatke" haljinice. Roditelji ispočetka obično misle da je to kratkotrajni, prolazni hir njihove djece, a zbog socijalnih pritisaka najčešće ne dopuštaju takvo ponašanje u javnosti.
Nadalje, dječaci s rodnom disforijom biraju djevojčice za prijateljice, više vole biti u društvu djevojčica, biraju tipično stereotipno ženske igračke i igre. Obrnuto je kod djevojčica s rodnom disforijom, one više vole društvo dječaka, agresivnije i borbenije "muške" igre i igračke.
Osjetljive godine
Ovo se nastavlja i u pubertetu i adolescenciji. Posebno je teško razdoblje za ovu djecu razdoblje puberteta. Naime, kad se počinju pojavljivati sekundarne spolne osobine (npr. mjesečnica, rast grudi, rast penisa i erekcija) ova djeca mogu razviti depresivne simptome, pa čak razmišljati i o suicidu. Naime, djeca mlađe dobi često misle da će na neki nepoznati način oni ipak odrasti u odraslu žensku osobu (dječaci s rodnom disforijom), tj. da će im narasti grudi, da će penis nestati. Kad se to u pubertetu ne dogodi, već razvoj krene u nepoželjnom smjeru, to je veliki udarac na njihovo psihičko dobro osjećanje.
Osobe s rodnom disforijom ne vole, pa čak često i mrze, svoje spolovilo, svoje grudi, te stalno priželjkuju da imaju spolovilo i tijelo željenog spola. Također, ove osobe intuitivno znaju da su njihove reakcije, ponašanja, želje i namjere odgovaraju njihovu rodu, a ne spolu. U patrijarhalnim društvima (kakvo je i naše) očekuje se da se ponašamo u skladu sa svojim spolom, te kad se to ne dogodi, ove su osobe izložene ruglu, zadirkivanju, odbacivanju, izolaciji. Sve ovo pridonosi njihovu lošem osjećanju i povećanom riziku od depresije.
Težak proces
No, čak i bez ove socijalne izolacije i problema, život će biti težak i proces tranzicije praćen brojnim problemima. Zbog toga je glavna uloga svih medicinskih djelatnika, kao i psihologa, socijalnih radnika, učitelja, a posebice roditelja i obitelji, da pomogne osobi s rodnom disforijom da što lakše i bezbolnije prođe tranziciju.
Dakle, liječenje (ako ga tako možemo nazvati) rodne disforije sastoji se u pomoći osobi da ostvari svoju pravu ličnost, svoj pravi osjećaj sebe. Ovaj proces naziva se tranzicija i obično teče u tri koraka: predfarmakološke mjere, hormonsko liječenje i kirurški postupci. Naravno, osoba ne mora proći kroz sva tri koraka i može biti zadovoljna i djelomično ostvarenom tranzicijom.
Prvi, predfarmakološki korak sastoji se u svim onim mjerama koje mogu osobi pomoći da može "proći" kao osoba drugog (željenog) spola. Ovo uključuje čitav niz kozmetskih postupaka, vježbanje govora, izbor odjeće, izbor aktivnosti i slobodnog vremena, vježbanje, izgradnja tijela i slično. No, prije svega ovog potrebno je da osoba svojoj okolini (prvo obitelji) kaže s čim se muči.
U trenutku kad osoba s rodnom disforijom odluči reći kako se osjeća u svom tijelu, obično nastaje šok za okolinu. No, u tome može pomoći terapija koja se preporuča i članovima obitelji.
U terapiji i članovi obitelji
Nažalost, velik broj osoba od svoje obitelji doživi nevjericu, odbijanje da se prihvati realno stanje, prijetnje, inzistiranje da se odustane od ove "ludosti". Na taj način, umjesto da se dobije podrška od obitelji, osoba ima i dodatne probleme s kojima se mora nositi. No, moramo shvatiti da je i članovima obitelji teško prilagoditi se novonastaloj situaciji (jer su npr. izgubili sina i dobili kći). Zbog toga je važno da svi oni koji rade s osobama s rodnom disforijom uključe u terapiju i članove obitelji, kako bi cijeloj obitelji pomogli nositi se s ovom situacijom.
Endokrinološko, odnosno hormonsko liječenje uključuje korištenje hormona kako bi se postigle osobine tijela koje odgovaraju rodu. Promjene koje nastaju korištenjem hormona nisu brze, potrebni su mjeseci. Ono što se može postići jest promjena karakteristika kože, djelomični rast grudi, djelomična promjena boje glasa, promjena distribucije masnog tkiva, pa time i drugačiji izgled tijela. No, hormoni imaju utjecaj i na neke psihološke karakteristike (kao npr. na emocionalnost, sklonost plačljivosti, depresivnost i slično).
Važno je osobu s rodnom disforijom jasno upoznati s mogućnostima i dosezima, kao i ograničenjima hormonske terapije. Također, potrebno je dobro poznavati nuspojave hormonskoga liječenja i potrebu trajnog, doživotnog kontroliranja kod endokrinologa.
Konačno, dio osoba tražit će i kiruršku promjenu spola, te druge kirurške zahvate (npr. odstranjenje dojki i maternice ili odstranjenje testisa, kirurški zahvat na vratnoj hrskavici i sl.). Ti postupci obično se ne rade odjednom, a prije zahvata potrebno je osobu dobro upoznati s mogućnostima i ograničenjima, kao i komplikacijama ovih zahvata.