Jedna od rečenica za koju mnogi kažu da je pusta filozofija, ali se opet zamisle nad njom. Jer kako znati razliku? Svi smo mi tu, a opet koliko smo prisutni a koliko rastegnuti između svega onoga što trebamo i svega što ne stignemo? Između ručka, obaveza, pospremanja, dogovora, poziva, rasprava, a tek obitelj?
Ljudi koji imaju djecu još više toga moraju stići. Ponekad samo jure. Je li to življenje?
No neizbježno je tako.
Nedavno sam čitala kolumnu jedne mlade djevojke o tome kako ne želi biti majka - nikad i kako je okolina zbog toga osuđuje. Nakon njenog teksta, osudila ju je i većina javnosti, osobito žene, jer ona kao ne zna o čemu priča, jer majčinstvo je radost, jer tko će brinuti o njoj kad bude stara?
I zapitala sam se, imaju li neki ljudi djecu samo da netko o njima može brinuti kad ostare? Imaju li ljudi djecu samo zbog toga što se to od njih očekuje? Jer je to normalno, uobičajeno i 'tako treba biti'? Kakve živote imaju ta djeca s roditeljima koji ih imaju, samo da bi zadovoljili formu?
Kad ste zadnji put radili nešto što vas veseli?
Isto je i s brakovima. Ljudi se vjenčaju jer se to od njih očekuje, 'obave to', onako reda radi da ih ne gnjave starci i rodbina, da ih susjedi ne zapitkuju kad će?
A nakon toga pitaju ih kad će dijete, pa kad će drugo, pa treće, pa nastavi niz? Zašto je tomu tako? Zašto je život postao nešto što se treba odraditi? Nešto što se mora ugurati u raspored i onda trčati od stavke jedan do stavke sto, pa leći u krevet i sutra ispočetka.
Kad ste zadnji put živjeli neplanski? Kad ste preskočili kavu s tetkom jer eto se od vas očekuje da je posjećujete svake subote? Kad ste zadnji put skoknuli do nje s čokoladnim kolačima jer eto usput vam je i zašto ne?
Kad ste zadnji put promijenili rutu kući? Kad ste se provozali iz gušta ili prošetali placom jer eto tamo je veselo i šareno i živahno, a ima i zdravog povrća i voća? Kad ste zadnji put kuhali nešto van utabane rutine, miksali začine, smijali se, zaprljali kuhinju, pustili muziku dok miješate paprikaš i mrdali guzom u ritmu?
Kad ste zadnji put radili išta što vas veseli, pa odvojili dan za obitelj, za starog djeda u domu, ili za ljenčarenje u krevetu?
Ne sjećate se? I kakvo ljenčarenje pobogu, treba ustati, počistiti i kuhati i pospremiti garažu! No treba li? Što će se desiti ako jedan dan jedete sendviče i pijete kakao, čitate dobru knjigu i imate maraton starih, dobrih sitcoma? Ništa. Moći ćete jedino reći da ste se odmorili. Da ste živjeli u trenutku.
Idemo po rasporedu
Malo je onih koji će iskreno sebi odgovoriti na ova pitanja. Većina će reći da pričam gluposti i da se u ovoj vječnoj recesiji u kojoj živimo i koja se prikriva lažnim obećanjima i fiktivnim smanjenjem poreza jednostavno ne može drugačije. Da je posao nešto što je konstanta i da treba samo raditi, raditi i raditi i biti sretan što je tako.
Isto tako treba biti tiho, ne se slučajno usprotiviti zbog plaće koja kasni, neisplaćenih honorara, ili nečijih tračeva. Treba samo ignorirati i čekati da prođe.
A zapravo tako radeći non stop, onako fino po rasporedu, zapravo puštamo da nam prođe život. Bez da smo otišli s klincima u Zoološki, bez da smo pročitali onu knjigu koju smo od sestre dobili na dar još tamo negdje pretprošlog Božića, bez da smo si kupili taj željeni pulover, jer eto trebalo je platiti pretplatu za tv, bez da smo zaista počeli štedjeti sto kuna mjesečno za put u Španjolsku o kojem sanjamo čitav život.
Bez da smo napravili išta što bi nas usrećilo i što istinski želimo.
Jer važno je održati privid, važno je držati se reda i rasporeda i važno je juriti za nečim što nam nema smisla, ali to svi rade, pa zašto bi mi bili posebni?
I važno je imati djecu, da se ima tko o nama brinuti kad budemo stari! Nije važno želimo li tu djecu, ni hoćemo li imati dovoljno vremena, živaca i novaca za njih, da brinemo i da ih odgojimo u dobre, vrijedne i vesele mlade ljude, koji će biti voljeni i ispunjeni. Važno je da ih imamo, pro forme radi.
I da nam odobre mama, tetka i sve susjede da smo prava mala, sretna obitelj. Baš kao na slici.
A kad se ugasi fotić, mama ode u kuhinju, uhvati se pregače, cigarete i prigovaranja, tata se odvuče u garažu da bi alat prebacio s jedne police na drugu i sanjao o danima kad se motorom vozio okolo bez brige i pameti. Djeca odu svako u svoj kut, jedno da igra igrice, drugo da se fotka za Instagram. Niti razgovaraju niti se bave jedni drugima.
No nije važno. Na slici su ionako savršena familija.