Od trenutka kako otvorim oči misli krenu. Ne treba im nikakav boost, nikakav kofein, dobar doručak da ih pokrene. Pojave se kao svjetlo kad pritisneš prekidač i zuje mi u glavi neprestano sve dok navečer ponovno ne legnem u krevet i zatvorim oči.
I nisu to neke super pametne misli, na takve obično otpadne tek mali postotak u danu kad se fokusiram na nešto pa izrodim kakvu dobru ideju, mudri zaključak, inspirira me kakva dobra knjiga i slično.
Zašto gubim vrijeme?
To su uglavnom zamorne misli koje ničemu dobrome ne služe. Misli poput:
Trebala sam sinoć oprati kosu, pogledaj kako mi je grozna, a sad mi se baš ne da i nemam vremena. Što ću kuhati za ručak? Dan je divan, nisam planirala s malim do parka, ali možda da izmijenim planove pa ipak odem? Moram onda pomjeriti ručak, dati mu nešto između, ali što? Ionako ništa neće, puna mi je kapa njegove izbirljivosti. Jučer mu je izašlo crvenilo na obrazu, nakon keksa koji navodno ne sadrži nikakve alergene, od čega mu je to? I zašto je onako razdražljiv danas? Možda da odemo u onu igraonicu, možda ga to razveseli.
Pogledaj ovu objavu na fejsu, je l' joj zbilja trebalo to? Ma gledaj ovog savršenog jutra na Instagramu - ne, to nije spontana slika, već namještana satima i ne, nisi ju snimila ovaj tren, već prošli tjedan kad si odlučila cijeli dan provesti u stvaranju privlačnog sadržaja za Instagram. Been there, done that. Al evo ti lajk za trud..
Smaraju me društvene mreže, smaraju me ljudi. Besmisleni komentari. Uostalom zašto tu gubim sad vrijeme, kad imam posla. Zapela sam na zapletu romana, ne znam kako dalje, najbolje da odustanem, kojeg vraga ga uopće pišem, čemu?
Trebam prevesti onaj tekst, trebam odgovoriti na onaj mejl, idem to sad odmah, ispast ću koza ostavim li ga neodgovorenim još koji sat. Već sam na drugoj kavi, a ništa nisam jela, moram to promijeniti.
E da, moram do ljekarne danas obavezno, i zašto još nisam dobila termin za onog specijalista? Možda da zovnem još jednom i provjerim? Čekaj, što sam rekla praviti danas za ručak? Moram u dućan, nemam mrkve, ni mlijeka, ni praška za robu čini mi se… Roba, da. Čim napišem ovaj mejl, idem upaliti mašinu. I koliko je to već sati? Kasnimo, trebala sam se već početi spremati. Kako vrijeme ovako brzo prolazi? Što sam to do sada napravila? Ajde, odgovorila sam na mejl, počela prevoditi tekst, i to je nešto, i znam što ću za ručak. Čekaj, znam li? Možda da ipak… ah, ne k vragu, pusti sad to. Sinoć mi je B. rekla to i to, s neobičnim prizvukom u glasu. Što je zapravo mislila? Ma nebitno, kasnim sad, nazvat ću je poslije, idemo van. A pogledaj mi kose, bože sačuvaj na što sličim.
Šetam se ulicom s Noom, priča mi nešto o svojim autićima, odsutno mu govorim; aha, aha, dok mi misli i dalje zuje, odlazimo do parka, pa do ljekarne, dućana, stajemo kratko u igraonici, dobro je raspoložen, pa sam i ja. Dok ne dobijem odgovor na onaj mejl pa poželim mobitel zalijepiti u prvi zid.
Ta umna buka čini nas napetima, čini da propuštamo toliko toga. Da prolazimo mimo svog života u kojem se dešavaju čudesne stvari koje ne primjećujemo jer smo toliko obuzeti sobom.
Bolest današnjice
Što je s ljudima danas? Što je sa mnom danas pa me sve tako lako izbaci iz takta? PMS, eto što. Pogledaj mi samo ove prištiće po licu, naduti trbuh… I ona čokolada sinoć, nije mi zbilja trebala. Debela sam, moram smršaviti, počet ću s dijetom nakon ovog čokoladnog kroasana koji ću sad smazati bez grižnje savjesti. Dakle, koji je plan za ostatak dana? K vragu još se nisam javila S., ubit će me. Večeras zbilja moram zapeti i napisati onaj tekst… Neodgovorna sam…
Da me upoznate, posljednje što bi vam palo na pamet o meni je da sam glasna i brbljava, ali zato moje misli ne zatvaraju usta.
Kažu da najtiši ljudi imaju najglasnije umove. Ne znam, možda je istina, možda nije, jedino što znam sigurno je kakav je moj. Bučan i s neodoljivom željom da u svemu prvo zapazi negativno.
Pa se onda stalno svađam s njim jer znam da u devedeset posto slučajeva njegova negativa nije realna, već je odraz upravo onoga što radi opsesivno - previše razmišlja. Primjećujem da nisam jedina s tim problemom, da je to bolest današnjice, ubrzanog tempa života koji nas stalno gura naprijed i ne dozvoljava nam da usporimo.
Mnogo ljudi s kojima se susrećem žali se na istu stvar: Je, sve ja to znam u teoriji, i sve je to super, ali um kao da posjeduje neku svoju volju koja nema veze sa mnom i gotovo konstantno trebaš stražariti nad njim kao nad neposlušnim djetetom i opominjati ga…
Glupo je to. Umara više od tog samog tempa koji smo si nametnuli. Crpi našu energiju nesvjesno i ide u prilog ideji da smo stalno nezadovoljni iako ne znamo zapravo zašto i zbog čega točno. Iako zapravo uopće nemamo razloga za to.
Ta umna buka čini nas napetima, čini da propuštamo toliko toga. Da prolazimo mimo svog života u kojem se dešavaju čudesne stvari koje ne primjećujemo jer smo toliko obuzeti sobom. S onim što mislimo, što drugi misle, s našim reakcijama, s njihovim reakcijama, s onim što bi trebalo i ne bi trebalo biti ispravno, poželjno, potrebno…
Dok je moj um neumorno brbljao nisam registrirala sunce koje je tako divno obasjavalo sve oko mene kad sam izašla van. Ni onu mirnu površinu jezera u parku koja je poput ogledala reflektirala svoju okolinu. Cvrkut ptica, cerek djece, mog Nou i njegovu želju da nesputano trči bez mojih stalnih opominjanja; pazi, pasti ćeš, tu je opasno, ne idi tamo, preblizu si cesti! Osmijeh tete u dućanu, pozdrav jednog od rijetkih prolaznika koji ne ide cestom pognute glave sa slušalicama u ušima, izoliran od svijeta, već primjećuje svoju okolinu.
Ni šum vjetra u krošnjama drveća čije grane polako ali sigurno dotiče proljeće. Ni njegov poziv koji nije služio ničemu nego tek činjenici da misli na mene, na to kakav mi je dan. Ni ručak koji je na kraju ispao jako ukusan, ali to nisam primijetila jer sam ga pojela s nogu, u brzini, brojeći žlice Noi. Ni onaj drugi mejl, jako topao i pozitivan, ni onaj usputni, ali iskreni komentar na moj rad kojeg ću očigledno morati isprintati i uvećati te zalijepiti posred svog blesavog čela pa da više prestanem sumnjati u sebe i kočiti se…
Trebala sam/nisam trebala
Vjerujem da često oko sebe čujete, baš poput mene, onu - živi u trenutku - i to je još jedna od brojnih krilatica koje smo objeručke prihvatili i mantramo ih, ali ne shvaćamo zaista. Poput kampanjca koji nabuba napamet neki tekst i može ga od riječi do riječi izrecitirati napamet, ali ga uopće ne razumije i ne shvaća poantu.
Ne živim u trenutku ako ga poslikam i onda sljedećih petnaest minuta naštelavam filtere i heštegove na Instagramu.
Ne živim u trenutku ako dok ga proživljavam govorim si; ovo je super, tu sam, ali ispod svega toga već razmišljam o sljedećem, nabrajam svoje obveze, kako one što me čekaju tako i one s kojima sam u zaostatku.
Ne živim u trenutku ako se stalno vraćam u prošlost, ako mi rečenice počinju s trebala sam/nisam trebala, pogriješila sam, propustila sam, pretjerala sam, a odnose se na sve već učinjene radnje koje se ne mogu vratiti, ispraviti ni ponoviti.
Ne živim u trenutku, samo zato što to sebi mantram svaki dan u kaosu mojih misli koje su razbacane posvuda, po cijelom mom postojanju i viđenju svijeta, a ponajmanje po onome što je ovdje i sada, ovog momenta, ni sekunde prije ni poslije.
Vještina je to savladana tek od rijetkih…