Piše: Matea Blažević, prof. psihologije • www.svjesno-roditeljstvo.com
Često se žalimo da djeca danas nisu dovoljno odgovorna niti samostalna, jednom riječi - nisu dovoljno zreli, barem ne onoliko koliko se sjećamo da smo mi bili u njihovoj dobi. No, što se događa s djecom od koje tražimo da budu zrelija, samostalnija i odgovornija no što njihova biološka dob dozvoljava? Ima li prerana zrelost cijenu i koja je?
Nisu još spremni
Mnogi dobronamjerni roditelji, nakon napornog dana imaju potrebu s nekim podijeliti teškoće svog dana. Ponekad te teškoće podijele i sa svojom djecom.
Iskreno dijeljenje svog dana s obitelji je poželjno i dobrodošlo, ali ponekad kao odrasli zaboravimo da za neke emocije i teškoće koje dijelimo djeca nemaju filter niti mogućnosti da ih “probave”.
U takvim situacijama tražimo od djece da nas emotivno zbrinu, nesvjesno tražimo da budu zrelija i odraslija od onoga za što su spremni. Kontinuirano povjeravanje i pričanje o problemima odraslih kao što to radimo s partnerom i prijateljima, djecu stavlja u poziciju odraslih za koju nisu spremni.
Takvu djecu zovemo djeca koja preuzimaju roditeljsku ulogu. Događa se kada roditelj projicira ulogu odraslih na dijete. Brojni roditelji hvale se s tako zrelim djetetom što potiče dijete da iskustveno uči da je to način kako će dobiti ljubav od odraslih - skrbeći o ostalima i zanemarujući svoje dječje potrebe.
Plaćaju cijenu u anksioznosti
U situacijama razvoda, ponekad jedan od roditelja povjerava se o drugom roditelju djetetu te dijeli privatne informacije za koje dijete nije spremno čuti ili stavlja dijete u poziciju medijatora konflikta.
Ovakvo ponašanje odraslih kada je kontinuirano stvara atmosferu psihološkog zanemarivanja jer dijete preuzima odgovornost za emotivnu i psihološku dobrobit roditelja, a zanemaruje svoje dječje potrebe.
Ovakva djeca mogu djelovati vrlo odgovorno, s jakom radnom etikom, izvrsnima ocjenama, ali plaćaju cijenu u anksioznosti, teškoćama u stvaranju povjerenja s drugim odraslima. Kompulzivno previše rade i žongliraju s odgovornostima u školi i doma.
U literaturi ovaj arhetip roditeljskog djeteta dobro je uprizoren u liku Wendy iz Petra Pana koja brine o Izgubljenim dječacima. Tek kroz zadnje desetljeće kao društvo spremni smo pogledati u tu romantiziranu priču o djeci kojoj se skrb o drugima nametnula od rane dobi. Posljedice, kažu psiholozi, u najblažem obliku uključuju kreiranje jakih simbiotskih veza u odraslosti gdje osoba teško odvaja vlastite potrebe od partnerovih.
To znači da se osoba identificira s brigom o drugima, bez jasnog osjećaja sebe i vlastitih potreba.
S obzirom na to da je ova uloga naučena u ranom djetinjstvu, osoba traži odnose u kojima može opet zauzeti roditeljsku ulogu drugima čak i kad se to od njih ne traži. Na taj način osoba zrcali svoju priču iz djetinjstva. Neka djeca iz ovakvih obitelji, naravno, udaljavaju se od vlastite obitelji kako bi pobjegli od ove uloge.
Gdje je granica?
Usprkos dobrim namjerama da budemo prijatelji s djecom, važno je znati gdje je granica za one roditelje koji žele da ih dijete doživi kao najboljeg prijatelja.
Granice trebaju biti fleksibilne, trebaju se širiti ovisno o dobi djeteta. Skroz je ok dijeliti dnevna događanja s djecom, naravno, ovisno o dobi djeteta, ali postoji granica između dijeljenja i opterećivanja djeteta s teškoćama odnosa koje imate na poslu, braku, prijateljstvima.
U konačnici, roditeljska odgovornost nije sinonim za neiskrenost, tajne ili indiferentnost, već sposobnost da napravimo razliku između toga gdje mi završavamo, a dijete počinje.