Investicija je ulaganje kapitala u neki posao. Svrha privatnih investicija je prvenstveno profit; pretežna svrha javnih investicija morala bi biti izgradnja javnih dobara za zajedničke ili opće potrebe (zdravstvo, obrazovanje, promet itd.); javne investicije u praksi služe i za ujam (“pinku”, mito itd.) kojim se financiraju odgovorni političari ili političke stranke.
Investitor preferira investiciju iz koje izvlači veći profit; država onu koja joj više unosi u proračun (npr. oporezivanjem) i koja joj skida s vrata više socijalnih problema i davanja (npr. upošljavanjem, povećanjem izvoza itd.).
Investicija podrazumijeva novac, ali se govori i o investiranju znanja, vremena, terena itd. U kolektivnom imaginariju se “investicija” spominje kao neka vrsta mantre, ključa za rješavanje društvenih problema, počevši od nezaposlenosti i nedovoljnoga društvenoga brutoproizvoda. Pritom se osobito velika očekivanja vežu uz nove (“greenfield”) investicije. “Investicija” je u hrvatskome posuđenica iz srednjovjekovnoga latinskoga: “investitio” je postverbal složenice “in” (u, na) + “vestire” (odjenuti), koja je značila i “uvesti u dužnost”, jer su dužnosti često podrazumijevale posebnu odjeću i pokrivala (u antici je izbijeljena toga dala naziv “kandidatu”, i danas govorimo o “krunidbi”; udio laika u izboru višeg klera zvao se “laičkom investiturom”). To je prošireno i na uvođenje u feud ili u ini izvor prihoda. “Essere bene investito” za Angolierija i Boccaccia znači “biti dobrostojeći”, a to je značenje preuzeo i kapitalizam koji se razvijao u Toscani i Lombardiji.