Kriza je razlučan (kritičan) moment ili period u nekom procesu, obično problematičan, kadikad prijeloman. U medicini je u XIV. stoljeću definirana kao “nagla promjena stanja bolesti”. U hrvatskome je već u XIX. stoljeću korištena i kao opći pojam, pa je tako Šulek tumači kao “prekret, opasnost”.
Izvan filozofije posve je prevladalo to sekundarno značenje, pa Hrvatski jezični portal krizu definira kao: “težak, sveobuhvatan poremećaj u društvenom, političkom, ekonomskom životu iz kojeg je izlazak u pravilu vrlo težak i, ob. dugotrajan”, pa kao: “teško stanje u razvoju neke bolesti ili iznenadne psihičke uneravnoteženosti”, te napokon kao “nestašicu”.
Tako dramatično shvaćen pojam rabi se u mnogim frazemima: “ekonomska kriza”, “politička kriza”, “kriza rasta”, “apstinencijska kriza”, “kriza savjesti”, “kriza vlade” itd.
Antička grčka imenica “krísis” (= lučenje, rasprava, odluka, prosudba, presuda itd.) izvedena je iz glagola “kríno” (= lučim, biram, očitujem se; odnosno “krinoűmai” = dijelim se, sukobim se, suđen sam itd.) iz kojega se izvodi i pojam “kritika” (ocjena, prosudba, osuda, pa sekundarno: negativan sud). Izvode ga iz indoevropskog korijena *(s)quer- = rezati, odakle “krojiti” (u Vukovu srpskome “okrojša” znači obrezana muškarca). Iz istog je korijena geografski naziv Crepsa > Cres, pa germanizam “škare” (= nožice), te naši pojmovi: crijep, krnj, škrbav itd.