ROVINJ - Tko je kriv što se hrvatski reprezentativci na nogometnom terenu već neko vrijeme ponašaju kao bambi na ledu i ozljeđuju se čim istrče na travnjak? Zlobnici bi mogli reći - krivo je More. Tako se, naime, zove restoran u Funtani u kojem su reprezentativci uz narodnjake, alkohol i cigarete brusili formu i zajednički duh u petak navečer.
Kompletna nacionalna momčad u petak nakon večere je uz blagoslov Slavena Bilića napustila rovinjski hotel Eden i zaputila se u tridesetak kilometara udaljenu Funtanu. Trebao je to ostati za javnost tajan pothvat, ali je akcija provaljena dobrim radom “kontraobavještajaca”, pa otuda i ove paparazzo fotografije.
U funtanskom restoranu More za igrače je organiziran privatni tulum, na kojem se tako žestoko treniralo da su na povratku u hotel Anasa Sharbinija i Nikicu Jelavića suigrači morali pridržavati rukama, štiteći ih od jake gravitacijske sile. Momčad se u rovinjsku bazu vratila u 1.40 sati.
Doznajemo da se na partyju vrtio za ovakve prigode uobičajen glazbeni repertoar, što uključuje i nezaobilazni cajkaški megahit “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine“.
Jesu li “vatreni” zaista jači od sudbine, saznat ćemo vrlo brzo, već za tri dana, kada ih očekuje presudni kvalifikacijski dvoboj s Kazahstanom. Nadajmo se da su igrači u pravu unatoč tome što previše inidicija upućuje na suprotno.
U kampu nacionalne momčadi od Eura 2008. caruje Bilićeva lassez-faire politika, što u prijevodu znači da je izbornik maksimalno otpustio uzde, potpuno familijarizirao odnose i izgubio autoritet koji je zaslužio u javnosti i među samim nogometašima onog trenutka kada je iz momčadi otjerao Srnu, Olića i Balabana zbog narušavanja discipline i poznatog “incidenta Fontana”. Prizor hrvatskog reprezentativca koji u trenirci nacionalne momčadi navečer na rivi ispija pivo, puši cigaretu i jede pizzu do danas je postao opće mjesto rovinjskih priprema.
Slaven Bilić je u petak uoči igračkog izleta u noćni život s novinarima podijelio uvjerenje da momčad prolazi kroz katarzu, da kroz brojne ozljede sudbina testira karakter naših igrača, da se, drugim riječima, netko odozgo igra s našim živcima. Sve zajedno vuče na ezoteriju i alternativu iako je ovdje riječ ponajprije o sportu, o nogometnom umijeću i asketskom životu vrhunskog sportaša.
Biliću bi, definitivno, bilo korisnije da, umjesto u kristalnu kuglu, pogleda u mini barove svojih igrača i poput Capella iz njih isprazni pivo, vino i čips. To bi bio dobar početak.
dk
Kompletna nacionalna momčad u petak nakon večere je uz blagoslov Slavena Bilića napustila rovinjski hotel Eden i zaputila se u tridesetak kilometara udaljenu Funtanu. Trebao je to ostati za javnost tajan pothvat, ali je akcija provaljena dobrim radom “kontraobavještajaca”, pa otuda i ove paparazzo fotografije.
U funtanskom restoranu More za igrače je organiziran privatni tulum, na kojem se tako žestoko treniralo da su na povratku u hotel Anasa Sharbinija i Nikicu Jelavića suigrači morali pridržavati rukama, štiteći ih od jake gravitacijske sile. Momčad se u rovinjsku bazu vratila u 1.40 sati.
Doznajemo da se na partyju vrtio za ovakve prigode uobičajen glazbeni repertoar, što uključuje i nezaobilazni cajkaški megahit “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine“.
Jesu li “vatreni” zaista jači od sudbine, saznat ćemo vrlo brzo, već za tri dana, kada ih očekuje presudni kvalifikacijski dvoboj s Kazahstanom. Nadajmo se da su igrači u pravu unatoč tome što previše inidicija upućuje na suprotno.
U kampu nacionalne momčadi od Eura 2008. caruje Bilićeva lassez-faire politika, što u prijevodu znači da je izbornik maksimalno otpustio uzde, potpuno familijarizirao odnose i izgubio autoritet koji je zaslužio u javnosti i među samim nogometašima onog trenutka kada je iz momčadi otjerao Srnu, Olića i Balabana zbog narušavanja discipline i poznatog “incidenta Fontana”. Prizor hrvatskog reprezentativca koji u trenirci nacionalne momčadi navečer na rivi ispija pivo, puši cigaretu i jede pizzu do danas je postao opće mjesto rovinjskih priprema.
Slaven Bilić je u petak uoči igračkog izleta u noćni život s novinarima podijelio uvjerenje da momčad prolazi kroz katarzu, da kroz brojne ozljede sudbina testira karakter naših igrača, da se, drugim riječima, netko odozgo igra s našim živcima. Sve zajedno vuče na ezoteriju i alternativu iako je ovdje riječ ponajprije o sportu, o nogometnom umijeću i asketskom životu vrhunskog sportaša.
Biliću bi, definitivno, bilo korisnije da, umjesto u kristalnu kuglu, pogleda u mini barove svojih igrača i poput Capella iz njih isprazni pivo, vino i čips. To bi bio dobar početak.
dk