Licemjerje (licemjerstvo) je hipokrizija, prijetvorna himba vrline, magistralno utjelovljena u Moliereovu “Tartuffeu”: zlotvoru koji hini sve moguće kreposti eda bi udovoljio pohlepi i inim niskim strastima.
Licemjerjem se može smatrati svaki hotimični nesklad između čina i vrijednosti, zastupanih prešutno ili izrijekom. U psihologiji se pak hipokrizija smatra podsvjesnim obrambenim mehanizmom u kojemu se vlastiti čini opravdavaju utjecajem okoline i akcijom drugih, dok se ponašanje drugih, osobito loše, pripisuje njihovim urođenim osobinama. U psihi masa taj mehanizam rađa šovinizmom i rasizmom. U religiji se pripadnici drugih vjerovanja katkad smatraju licemjerima pred Bogom: Isus je generalno optuživao pripadnike farizejske sljedbe za licemjerje, pa je tako pojam “farizej” ušao u terminološki poklad Zapada kao sinonim za licemjera.
“Licemjerje” je u hrvatski (i u većinu inih slavenskih jezika) ušlo iz staroslavenskoga preko crkvenoslavenskoga, u dvama značenjima: redovito kao dvoličnost, hipokrizija, ali u povijesti srpskoga se nalazi i u značenju poštivanja osobe, u citatu koji donosi Daničić. U svakom slučaju posrijedi je složenica, u kojoj je prvi dio “lice” (obraz), a u drugome “mjeriti” u značenju “primjeriti, prilagoditi”, koji se još nazire u nekim složenicama u češkome i slovačkome. Termin koristi već Faust Vrančić (“Lav starcu kako psić licemeraše”), Anton Dalmatin i Kanavelić pišu “licemerstvo” itd.