Sjećam se, kao djevojčica, naletjela sam negdje na ilustraciju Kiklopa. Brzo sam sklonila pogled s jednookog čudovišta koje se ni tada nikako nije uklapalo u moje viđenje estetike. Ipak jedan pogled bio je dovoljan da se to ružno, mišićavo stvorenje bezobzirno pojavi u mojim snovima još iste večeri. Bježala sam od njega kroz gustu šumu kojoj se nikako nije nazirao kraj. Bilo je vlažno i hladno. Bilo me strah. Trčala sam i trčala bez cilja u nadi da ću ugledati neko poznato, spasonosno lice koje će me hrabro obraniti od te zlice. Na kraju sam spas ipak pronašla u vlastitom urliku koji me probudio tik prije nego me čudovište smrvilo svojim nadljudskim šakama. Bila sam mokra i tresla me groznica. Nikako ne bih htjela optužiti to mitološko biće za porast temperature, niti bih tu svoju prvu noćnu moru nazvala znakovitom, ali svakako je zgodna koincidencija i prigodan uvod za priču koja mi se dešava 25 godina poslije.
Tijekom života Kiklop je još nekoliko puta zalutao u moje snove, no sama priča nije se pretjerano razlikovala od premijernog izdanja, nikada nije došao do svog krajnjeg cilja. Mene. Čini se da ni u stvarnom životu Kiklopu nije nimalo lakše doći do željenog cilja. Njegova peripetija zvana Vodopija uspješno mu godinama priječi put. Dok ovo pišem, ne mogu da se ne prisjetim Kiklopa Polifema. Njegov san uskratila je ljubav Galateje i Akida. Dvadeset i prvo je stoljeće a jedan drugi Kiklop i jedan drugi san skoro da je uskraćen opozitnim osjećajem Vodopije prema lijepoj ženi. Zašto je intelektualnim veličinama zasmetala jedna mala Nives? Kažu, nije problem u izgledu. U čemu je onda problem? U djelu? Znači li to da su te intelektualne veličine pročitale moju knjigu “Gola istina”? Pitam se i je li Magdalena Vodopija pročitala moju knjigu. Zašto i kome “Gola istina” toliko smeta da mi ni nakon sudske prisile ne priznaju pravo na tu nagradu? Barem im je sada lako. Možda je meni sud omogućio Kiklopa, ali njima je omogućio da operu ruke, ponište samu vrijednost moje nagrade, ali također da i dalje nastave diskriminirati moj lik i djelo.
problem je u njima. Nisu li te intelektualne veličine u ovom slučaju mogle pokazati i drugu veličinu, onu ljudsku, i dopustiti da mi pripadne nešto što sam po njihovim pisanim kriterijima i zaslužila.
I tako bi cijeli slučaj bio zaboravljen, još te 2008. primila bih Kiklopa, još koji tjedan bi se pričalo o tome, oni bi ukinuli nagradu za hit godine kako se slučaj “Gole istine” slučajno ne bi ponovio.
I sada, 2013., nitko se toga ne bi niti sjećao.
Sumnjam da bih tako umanjila ičiju književnu vrijednost. Uostalom, ako prvijenac jedne tada 25-godišnjakinje može ugroziti vrijednost nekog književnog veterana, onda mislim da nije problem u meni, već u njima.
Zašto književna elita smatra da je vrednije književno djelo zbirka nekih nerazumljivih pjesama koju kupi stotinjak ljudi (obitelj i prijatelji) i pročita pokoji kritičar nego uzbudljivo, čitko erotsko štivo pisano srcem koje obara sve rekorde čitanosti u Hrvata.
Čini mi se da neke veličine i dalje boluju od kompleksa “car je gol”. Onome što ne razumijemo, vrednujemo i poštujemo, dajemo neko svoje značenje iz straha da ne ispadnemo glupi. Ne pada nam na pamet da se autor nerazumljivog teksta npr. samo dobro napušio i da vjerojatno ni sam bez utjecaja opijata ne zna što je pjesnik zapravo htio reći. S druge strane ono što je jasno, čitko, razumljivo, ne može imati neku vrijednost jer je suviše razumljivo. Stvara nam privid da bismo i mi to mogli baš tako napisati, vjerojatno i puno bolje. Ne priznajemo i ne poštujemo jednostavnost.
koji kliše! Našu intelektualnu elitu osim kompleksa i straha od vlastite gluposti more i kompleksi inozemnih veličina. Da je kojim slučajem Kiklop za hit godine trebao pripasti autorici triologije “50 nijansi sive” E. L. James, sigurno ne bi došlo do pobune u književnim redovima i ukidanja nagrade. Nitko ne bi javno raspravljao o književnoj vrijednosti priče o suvremenoj Pepeljugi čiji se sadržaj svodi na brojne sulude reakcije njene “unutrašnje boginje” izazvane lijepim, mladim i bogatim muškarcem koji je osim seksualnim pomagalima “kažnjava” i skupocjenim poklonima. Koji kliše. Čak sam i ja, koja sam, kako kažu, upitne moralnosti (što god to značilo), knjigu pročitala s mukom, ne bih li razotkrila tajnu njenog uspjeha.
Bilo mi je teško prihvatljivo da uspjeh tog erotskog romana zapravo leži u činjenici da je ženama dosta emancipacije i da bi se većina njih, htjele to priznati ili ne, rado našle u ulozi sponzoruše čak i pod strogim, robovlasničkim uvjetima. No ta poruka nikoga ne zabrinjava. E. L. James primila je nagradu za knjigu godine u Velikoj Britaniji, zaradila je milijune, što je sasvim dovoljan razlog da u Hrvatskoj nitko ne osporava njezin talent za pisanje, tj. biznis. U prilog joj ide i što je njezin dekolte dio ne baš skladnog tijela, pa samim time nije prijeteći, baš kao i njezino obično lice. Ljudima običnog izgleda, koji po mogućnosti naginju ružnima, nitko neće osporavati talent. Kod lijepih ljudi talent je, kao i uspjeh, uvijek upitan. Ako i jesu uspješni, razlozi nikako ne leže u talentu, već u krevetu nekog neprivlačnog moćnika. Da se razumijemo, ja ne umanjujem uspjeh gospođe James. Dapače. Lako je prodati dobar proizvod, no loš proizvod učiniti hitom stvar je genijalnosti.
knjiga za elitu. Netko nebitan negdje je potegnuo pitanje može li se knjigom nazvati svaki ukoričeni spis, pa me baš zanima kojom se metodologijom utvrđuje što je knjiga, a što ukoričeni spis i čime se uopće mjeri vrijednost takozvane visoke književnosti? Brojem neprodanih primjeraka? Pogoditi ukus široke mase sigurno jamči nekvalitetu jer zna se tko čini široku masu – prosječni i glupi. Zato bi metoda brojanja neprodanih primjeraka bila idealna. Elita će dobiti knjigu za elitu, samo njima vrijednu i razumljivu.
No nasmješnije je to da nekima nije dovoljno nazvati moje djelo lošom knjigom ili ukoričenim spisom, nego idu i korak dalje. Djevojka mog izgleda nikako nije sposobna sama napisati čak ni tu lošu knjigu. I ne samo to. Još jedan u nizu nebitnih likova također nije mogao zaobići priču o Kiklopu i Nives Celzijus, pa je iskoristio i moj odgovor hejterima, na temu mog medijskog postojanja, uz objašnjenje kako vjeruje da je i tom jednostavnom odgovoru upitno autorstvo.
Pitam se dokle će takvi nedojebanci svoje frustracije iskazivati javno omalovažavajući lijepe i samosvjesne žene, nazivajući ih glupima. Nismo mi krivci za vaše neuspjehe. Što im govori to što je njihov najveći uspjeh pisanje za neki nepoznati portal koji broji stotinjak čitatelja, a moj osim najprodavanije knjige i pisanje kolumne za najtiražnije novine u Europi? I tko je tu glup? Već vidim te samoprozvane pametnjakoviće kako lagano izmjenjuju boje na svojim od mržnje poružnjelim licima i komentiraju: “Pa tko je tebi rekao da si lijepa?” Zato čisto da ne bude zabune. Ja, za razliku od vas, nisam samoprozvana. Kada bih pisala o svom izgledu, koristila bih riječ normalna. Ne zbog neke lažne skromnosti, već zato što kada živiš s nečim 31 godinu, onda to doživljavaš kao normalno. Pišem lijepa zato što su me takvom proglasili brojni svjetski mediji uvrstivši me među najljepše žene svijeta. Oni nemaju problema s lijepim ženama kao što nemaju problem nazvati knjigu njenim pravim imenom. Knjigom.
Zanima me i kako bi sam Ranko Marinković reagirao na cijeli slučaj? Bi li se priklonio Vodopijinom timu i alarmirao: “Ne, ne dajte Nivesici nagradu jer ima preveliki dekolte!” Ili bi uskliknuo: “Ova žena je i sama umjetničko djelo. Dajte joj tog Kiklopa, premda je taj jednooki div previše ružan za nju.” Pitaju se to mnogi. Zanima ih okreće li se Ranko Marinković u grobu zbog slučaja Celzijus. Ako se i okreće, nije zbog toga što će “Goloj istini” pripasti Kiklop za hit godine, već što su njegovi štovatelji svojim postupcima napravili sprdnju oko njegovog djela. U očima običnih promatrača Kiklop je postao sinonim za nepravdu i pokušaj sabotaže malih ljudi od strane samoodabranih. Ipak, dobiti nagradu Kiklop nekima znači ući u povijest i ne žele dijeliti povijest s glupim starletama i ukoričenim spisom. Do sada imamo stotinjak dobitnika Kiklopa i bit će ih vjerojatno još najmanje toliko. Oni su samo jedan u nizu. A samo je jednom pošlo za rukom dovesti do ukidanja nagrade. A čini mi se da ipak oni jedini i jedinstveni pišu povijest…