Otok je, po Akademijinu rječniku, ponajprije “ono, što otječe”, dakle oteklina, a zatim i “ono, što je vodom optečeno”, tj. “isto što ostrvo” (“otok” se, u tom smislu, u srpskome bilježi u XIII i XIV stoljeću, a dva stoljeća kasnije i u hrvatskome, ako je vjerovati Akademijinu rječniku, u ovom slučaju Tomi Maretiću).
Osobina je otoka da je sa svih strana okružen morem: od talijanskog naziva otoka “isola” potječe i termin “izoliran”, dakle odvojen, osamljen, ili pak zaštićen (vidi samostane Visovac ili Košljun, u jednu ruku, a u drugu zatvore Goli ili Alcatraz).
U tom pogledu otoci su kroz povijest bili upućeni sami na sebe i na svoje resurse, što je njihove stanovnike znalo iznijeti na glas škrtaca, ili čudaka (npr. Engleze ili pak Škote, a našlo bi se takvih primjera i u Dalmaciji).
Otok, naime, čini zasebnu antropološku zajednicu i kad nije izoliran poput Pitcairna, nego ima živu razmjenu s kopnom (poput Sicilije). Njegovi privredni, prometni, pa i kulturalni problemi drukčiji su nego na kontinentalnom kopnu.
“Otok” je u hrvatskome prijevojni postverbal glagola “oteći”, koji je složenica prijedloga “o(b)” i glagola “teći”, u staroslavenskome “tešti”, u praslavenskome “*tetji”, u litavskome “teketi”, što upućuje na baltoslavenski izvor “tekti”, od indoevropske osnove “*tek-” (teći, trčati, vidi: teklić, skoroteča). Uvriježeni prijevoj je “tok” (vidi: istok, potok, utok itd.), a iz istočnih govora je u hrvatski prodro i prijevoj s ijekavskom fleksijom “jata” („tijek“).