Plaća je najamnina za rad (uključujući službu). Obično se plaćom naziva stalna, tj. redovita najamnina, obično u novcu (mjesečna, tjedna, godišnja plaća), dok se najamnina za jednodnevni posao naziva nadnicom.
“Kakva plaća, takva rađa” - glasi izreka koja upozorava na uzročno-posljedičnu vezu između rada i plaće (u Hrvatskoj je, u samoupravnom socijalizmu, imala i podvarijantu: “Nitko me ne može platiti toliko malo koliko malo mogu raditi”, ali je u demokraciji srećom ta ograda dokinuta, pa vješti poslodavci uspijevaju plaćati i manje). Ugovorom o radu (formalnim ili faktičkim) uposlenik preuzima obavezu redovita i kvalitetnog rada, a poslodavac obavezu redovite isplate plaće. U pristojnim društvima se zato određuje minimalna plaća, zakonom ili nacionalnim kolektivnim ugovorom. U nepristojnim društvima se zaobilazi i zakonska obaveza ugovora, koji nužno garantira plaću kao redovitu i stalnu najamninu za rad.
Plaća je drevna civilizacijska tekovina: tvrdi se da je postojala već u neolitskim selima i osobito gradovima, nastavši kao praksa u razdoblju od 10.000 do 6000 godina prije Krista. Spominje se u Bibliji (Ezra), a sredstvo plaćanja bila je sol (po kojoj se zove i latinski “salarium” i engleski “salary” itd., a i “saldo” znači “sol dati”). U postmodernom društvu kapitalisti nastoje tretirati plaću kao privremenu kategoriju, namećući “fleksibilnost” kao model lakšeg otpuštanja i lakšeg odustajanja od obaveze plaće. I tu funkcionira zakon ponude i potražnje koji, u globaliziranu društvu, kaže da će se uvijek naći netko dovoljno očajan da radi za još manju plaću. “Plaća” je postverbal glagola “platiti” koji je praslavenskog podrijetla.