Ponos je, vele rječnici, “osjećaj časti i dostojanstva, sposobnost samopoštovanja (imati, odnosno nemati ponosa)”. Lako je, dakle, zamisliti koliko samopoštovanja i ponosa ima onaj tko utemelji nagradu nazvanu “…ponos”, pa je dodijeli sam sebi.
Iz čega se može zaključiti da se ponosom, u praksi, može nazvati mnogo toga.
Još pamtimo kako se i nasilje nazivalo ponosom (u nerijetkoj novinarskoj etiketi “ponosan narod” za one skupine gdje je cvalo malo što osim razbojstva).
Anić i Hrvatski jezični portal citiraju pouku: “Kakav nos takav ti ponos” i uz nju objašnjenje: “po nosu se sudi kakav je tko muškarac, muškarac maloga nosa nije pravi muškarac”. Budući da je poznat lascivan kontekst te izreke, iz toga bi trebalo zaključiti da je pravi muškarac samo onaj tko ima dovoljno dugačak “ponos”. Što je valjda utjeha onome tko nema dovoljno ljudskih svojstava, pa se “konjskima” diči.
Ponos nema veze s nosom ni etimološki. Indoevropska osnova “*nek-”/”*nok-” dala je u praslavenskome glagol “nesti/nositi”. “Po-” je jedan od tvorbenih prefiksa kojim su tvorene složenice tog glagola (druge su “od-”, “do-”, “iz-”, “na-”, “nad-” itd.). “Ponijeti (se)”, “ponositi (se)” su tek u nekom od sekundarnih značenja dali i “ponos” i “ponašanje”: način kako netko “sebe nosi” (po sličnom obrascu su u istom značenju u talijanskome relativno nedavno nastali “portamento” i “comportamento”).