Popis je uređen i potpun skup podataka o količini, eventualno o vrsti i drugim bitnim značajkama (evidencija): od popisa inventara u nekoj prostoriji do popisa stanovništva u nekoj državi.
Popis je osnova svake statistike, koja je opet osnova bilo kakvoga razboritog planiranja.
Na valjanim popisima se temelje valjane odluke, na primjer o raspodjeli dužnosti i obaveza, o planu nabavki i inim elementima proračuna, i tako dalje, i tako dalje.
O popisu birača ovisi valjanost izbora, o popisu potpisnika zahtjeva za referendum ovisi valjanost tog zahtjeva itd.
Prema tome, za popis je ključno važno da bude vjerodostojan i tako omogući valjanost odlučivanja koje se na popisu temelji.
Upravo zato su još u antici, u iole poštenu društvu, popisivači bili ljudi neospornoga morala. U Rimu su cenzori (u početku bivši konzuli) ne samo popisivali stanovnike i imutak (cenzus), nego su se starali i o moralu, unoseći u cenzus i prosudbe o eventualnome nepoštenju stanovnika (odatle pojam cenzura kao kazna odnosno zabrana).
I u kasnija doba, sve dosad, točnosti i poštenju popisa obično se pridaje dostojna briga. Čak se i popis inventara sastavlja komisijski, da bi povjerenici nadzirali jedan drugoga kako popis ne bi bio krivotvoren.
“Popis” je u hrvatskome postverbal glagola “popisati”, složenice prijedloga “po” i glagola “pisati”, staroslavenskoga i praslavenskog podrijetla: “p’sati” (šarati, bojati, usp. “pisanica”), od indoevropske osnove “*peyk'-” (šarati, bojati), usp. latinski “pingere” (slikati), grčki “poikílos” (šaren).