Te godine, 1998., ratne su rane bile još poprilično svježe, Tuđman i Milošević još su bili u snazi, a formalna i neformalna komunikacija između dviju do jučer zaraćenih država jedva da je postojala.
Ipak, u Hrvatskoj je u to vrijeme gorjela podzemna pomama za srpskim filmovima, koje su ljudi nabavljali pitoresknim piratskim kanalima i gledali u četiri zida kao zabranjeno kulturalno voće.
Osjećajući tu ognjicu, jedan je zagrebački distributer te 1998. odlučio prvi put legalno distribuirati jedan srbijanski film. Izbor je pao na "Rane", kriminalističku sagu redatelja Srđana Dragojevića koja je upravo u to vrijeme bila u Srbiji veliki hit. A sluteći moguće izljeve moralne panike, distributer je odlučio svoj patriotizam iskazati time što je film - titlirao. Rezultat je bio neočekivan. Dragojevićeve "Rane" sa 80 tisuća prodanih ulaznica postale su hit godine, a u toj jagmi nije više bilo jasno idu li ljudi u kino jer ih zanima taj film, jer ih zanima srpski film ili pak to čudo neviđeno, srpski titliran na hrvatski. Prevoditelj filma Tomislav Mihalić u to je vrijeme dao sto intervjua u kojima je objašnjavao zašto je "pizda" titlirao kao "pička" i obratno (jedno je od tog po njemu bio spolni organ, a drugo karakterni opis, a u kojem od jezika što od tog dvoje - ne sjećam se). U isto vrijeme, publika je hrlila u kina i urlala od smijeha čitajući prijevode sa srpskog koji su nerijetko doslovce odgovarali izvorniku.
Ta epizoda ostala je upamćena u kolektivnoj memoriji kao pomalo sramotna bizarnost, jedna od mnogih kojih se prisjećamo iz ere tuđmanizma. U međuvremenu, naši izbrijani dečki i cure u minjacima rječito su dokazali da srpski stvarno "ceo svet razume" razbacujući se po folkotekama gdje Aleksić Seku ne titlira nitko. Srpski i bosanski filmovi prikazuju se na TV bez titla, a jedina je iznimka bila "Zona Zamfirova", koju je distributer titlirao jer vranjski torlački iz epohe Bore Stankovića ovdje doista nitko ne razumije. Isto je, međutim, postupio i hrvatski redatelj Hrvoje Hribar, kad je javno prikazivao svoj kratki film o viškim ribarima "Bil jedon". Procijenivši da je komiški jezik ogromnoj većini Hrvata posve nerazumljiv, film je za domaću publiku titlirao. Pritom, dakako, nikom nije palo na pamet gunđati što se film, tehnički gledano, prevodi s hrvatskog na hrvatski. Jer, prevođenje u kinima nije stvar načelnih filoloških demarkacija, nego komunikacijske realnosti.
Pomiješani osjećaji
U Hrvatskoj bi se, međutim, prevođenje filmova moglo nanovo preseliti iz domene komunikacijskog realiteta na policu politikantsko-filološkog cjepidlačenja. Novi prijedlog hrvatskog zakona o audiovizualnoj djelatnosti, koji je predstavljen puku ovog tjedna, predvidio je, naime, u svom članku 28. obvezu svog distributera i prikazivača da film prilagodi (dakle - titlira ili sinkronizira) na hrvatski jezik. Autori zakona ističu da njihova nakana nije bila nabiti titlove "Grbavici", nego borba protiv importa neprevedenih crtića. Valja im vjerovati na riječ, ali intencija zakonodavca je jedno, a ono što crno na bijelom piše je drugo, a to što piše može se - štoviše, i mora se - tumačiti doslovce.
Objava zakonskog prijedloga ovog je tjedna u filmskoj zajednici izazvala pomiješane osjećaje. Filmski ljudi presretni su što se zakon pojavio, što slijedi sve njihove bitne zahtjeve i kopira praksu europskih srodnih zakona. Svatko tko želi dobro našem filmu i kulturnom opstanku mora željeti da zakon s ovim bitnim odredbama bude izglasan prije saborskog izbornog fajrunta. Ali, kulturna javnost isto tako mora biti svjesna da bi zakon s ovako sročenim 28. člankom mogao biti (i sigurno bi bio) izvorište najbizarnijih pravnih tumačenja. Posve mi je zamislivo - recimo - da nadobudni politički čelnik kakvog provincijskog doma kulture zabrani projekciju "Kod amidže Idriza" ili "Do koske" jer naslovi nisu prevedeni "Kod strica Idriza" i "Do kosti". Lako mogu zamisliti Mladena Pavkovića i Podravkinu Hvidru kako pišu priopćenja i tuže TV postaje zato što ne titliraju - kako zakon nalaže - "Grbavicu" ili "Ničiju zemlju". Pokušavam zamisliti šefa nekog malog općinskog kina koji se dovija problemu, pa markerom na bijeloj pasici preko plakata ispisuje "Lijepa sijela lijepo gore", slično jednoj mojoj daljoj tetki koja je, nakon što se udala za Beograđanina, umjesto "krilo od tuke" govorila "krelo od tuke".
Razumijevanje
Jednu bih stvar htio raščistiti: ne mislim da ova tema o kojoj pišem ima ikakve veze s raspravom jesu li hrvatski i srpski dva jezika. Debata o tom jesu li srpski i hrvatski dva jezika potpuno mi je nezanimljiva, mislim da je bavljenje njom čisto gubljenje vremena, i o tom pitanju nemam baš nikakav osobni stav, dijelom i zato što koji put nisam načisto ni je li hrvatski jedan jezik. Poanta je naprosto u nečem drugom. Bili hrvatski, srpski i bosanski jedan, tri ili pet jezika, činjenica je da se ljudi koji njima govore međusobno razumiju. To također znači da je titliranje filma s jednog na drugi od tih jezika gubljenje novca i vremena. Komiški ribari vjerojatno bi vas ubili da im kažete da nisu Hrvati, ali je činjenica da ih i ja čakavac jedva razumijem.
Zato je "Bil jedon" bilo nužno titlirati - a "Amidžu Idriza", recimo, nije. U kulturnom prostoru država bivše Jugoslavije kinematografija je stalno imala i još ima specifično mjesto. U mom Splitu, koji inače ima reputaciju nacionalističkog centra, srpski i hrvatski filmovi od rata naovamo u videotekama cijelo vrijeme stanuju skupa na policama ispod natpisa "domaći". Filmska industrija četiriju eks-ju država bila je prva nakon mafijaša koja je poslije rata počela intenzivno surađivati. Ovdašnje kinematografije i dalje su intenzivno koprodukcijski povezane i iz toga vuku korist. Činjenicu da već dvije godine zaredom hrvatski filmovi dobivaju lijep Eurimagesov novac mnogi insajderi u struci tumače upravo "bratstvom i jedinstvom". "To ti je kao Eurovizija", komentirao mi je nedavno to jedan domaći redatelj, "tko god od nas tamo dođe, ima odmah šest glasova". Naravno da kinematografija nije pohrlila u "bratski zagrljaj" zato što ju čine sve sami nedomoljubni izrodi. Filmaši su to učinili naprosto zato što oni više nego drugi kulturnjaci i više nego ostatak društva raspoznaju zajedničkog rivala - a to je Hollywood. Ako u nekim drugim sferama kulture i ekonomije to nije tako očito razvidno, u filmu jest: lokalna sinergija jedini je oblik otpora da te ne sažvače anglofoni krupni kapital. Podmetati pod taj proces klipove (pardon, titlove) znači pomagati kolonijalizaciju.
Jurica Pavičić
Ipak, u Hrvatskoj je u to vrijeme gorjela podzemna pomama za srpskim filmovima, koje su ljudi nabavljali pitoresknim piratskim kanalima i gledali u četiri zida kao zabranjeno kulturalno voće.
Osjećajući tu ognjicu, jedan je zagrebački distributer te 1998. odlučio prvi put legalno distribuirati jedan srbijanski film. Izbor je pao na "Rane", kriminalističku sagu redatelja Srđana Dragojevića koja je upravo u to vrijeme bila u Srbiji veliki hit. A sluteći moguće izljeve moralne panike, distributer je odlučio svoj patriotizam iskazati time što je film - titlirao. Rezultat je bio neočekivan. Dragojevićeve "Rane" sa 80 tisuća prodanih ulaznica postale su hit godine, a u toj jagmi nije više bilo jasno idu li ljudi u kino jer ih zanima taj film, jer ih zanima srpski film ili pak to čudo neviđeno, srpski titliran na hrvatski. Prevoditelj filma Tomislav Mihalić u to je vrijeme dao sto intervjua u kojima je objašnjavao zašto je "pizda" titlirao kao "pička" i obratno (jedno je od tog po njemu bio spolni organ, a drugo karakterni opis, a u kojem od jezika što od tog dvoje - ne sjećam se). U isto vrijeme, publika je hrlila u kina i urlala od smijeha čitajući prijevode sa srpskog koji su nerijetko doslovce odgovarali izvorniku.
Ta epizoda ostala je upamćena u kolektivnoj memoriji kao pomalo sramotna bizarnost, jedna od mnogih kojih se prisjećamo iz ere tuđmanizma. U međuvremenu, naši izbrijani dečki i cure u minjacima rječito su dokazali da srpski stvarno "ceo svet razume" razbacujući se po folkotekama gdje Aleksić Seku ne titlira nitko. Srpski i bosanski filmovi prikazuju se na TV bez titla, a jedina je iznimka bila "Zona Zamfirova", koju je distributer titlirao jer vranjski torlački iz epohe Bore Stankovića ovdje doista nitko ne razumije. Isto je, međutim, postupio i hrvatski redatelj Hrvoje Hribar, kad je javno prikazivao svoj kratki film o viškim ribarima "Bil jedon". Procijenivši da je komiški jezik ogromnoj većini Hrvata posve nerazumljiv, film je za domaću publiku titlirao. Pritom, dakako, nikom nije palo na pamet gunđati što se film, tehnički gledano, prevodi s hrvatskog na hrvatski. Jer, prevođenje u kinima nije stvar načelnih filoloških demarkacija, nego komunikacijske realnosti.
Pomiješani osjećaji
U Hrvatskoj bi se, međutim, prevođenje filmova moglo nanovo preseliti iz domene komunikacijskog realiteta na policu politikantsko-filološkog cjepidlačenja. Novi prijedlog hrvatskog zakona o audiovizualnoj djelatnosti, koji je predstavljen puku ovog tjedna, predvidio je, naime, u svom članku 28. obvezu svog distributera i prikazivača da film prilagodi (dakle - titlira ili sinkronizira) na hrvatski jezik. Autori zakona ističu da njihova nakana nije bila nabiti titlove "Grbavici", nego borba protiv importa neprevedenih crtića. Valja im vjerovati na riječ, ali intencija zakonodavca je jedno, a ono što crno na bijelom piše je drugo, a to što piše može se - štoviše, i mora se - tumačiti doslovce.
| Seku Aleksić po folkotekama ne titlira nitko. Razumije je 'ceo svet' |
Razumijevanje
Jednu bih stvar htio raščistiti: ne mislim da ova tema o kojoj pišem ima ikakve veze s raspravom jesu li hrvatski i srpski dva jezika. Debata o tom jesu li srpski i hrvatski dva jezika potpuno mi je nezanimljiva, mislim da je bavljenje njom čisto gubljenje vremena, i o tom pitanju nemam baš nikakav osobni stav, dijelom i zato što koji put nisam načisto ni je li hrvatski jedan jezik. Poanta je naprosto u nečem drugom. Bili hrvatski, srpski i bosanski jedan, tri ili pet jezika, činjenica je da se ljudi koji njima govore međusobno razumiju. To također znači da je titliranje filma s jednog na drugi od tih jezika gubljenje novca i vremena. Komiški ribari vjerojatno bi vas ubili da im kažete da nisu Hrvati, ali je činjenica da ih i ja čakavac jedva razumijem.
Zato je "Bil jedon" bilo nužno titlirati - a "Amidžu Idriza", recimo, nije. U kulturnom prostoru država bivše Jugoslavije kinematografija je stalno imala i još ima specifično mjesto. U mom Splitu, koji inače ima reputaciju nacionalističkog centra, srpski i hrvatski filmovi od rata naovamo u videotekama cijelo vrijeme stanuju skupa na policama ispod natpisa "domaći". Filmska industrija četiriju eks-ju država bila je prva nakon mafijaša koja je poslije rata počela intenzivno surađivati. Ovdašnje kinematografije i dalje su intenzivno koprodukcijski povezane i iz toga vuku korist. Činjenicu da već dvije godine zaredom hrvatski filmovi dobivaju lijep Eurimagesov novac mnogi insajderi u struci tumače upravo "bratstvom i jedinstvom". "To ti je kao Eurovizija", komentirao mi je nedavno to jedan domaći redatelj, "tko god od nas tamo dođe, ima odmah šest glasova". Naravno da kinematografija nije pohrlila u "bratski zagrljaj" zato što ju čine sve sami nedomoljubni izrodi. Filmaši su to učinili naprosto zato što oni više nego drugi kulturnjaci i više nego ostatak društva raspoznaju zajedničkog rivala - a to je Hollywood. Ako u nekim drugim sferama kulture i ekonomije to nije tako očito razvidno, u filmu jest: lokalna sinergija jedini je oblik otpora da te ne sažvače anglofoni krupni kapital. Podmetati pod taj proces klipove (pardon, titlove) znači pomagati kolonijalizaciju.
Jurica Pavičić