Razvod je razdvajanje. Taj se pojam nekada rabio za svakovrsna razgraničenja (“Istarski razvod” je skup dokumenata na hrvatskome, glagoljicom pisan, o razgraničenju komuna pod vrhovništvom akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog grofa, odnosno Mletačke Republike, nastajao od 1275. do 1395.).
Danas se pak odnosi ponajprije na definitivan pravni raskid bračne veze (razvod braka). Prvi stupanj razvrgavanja bračne veze je rastava “od stola i postelje”, koja je uvijek faktička, samo ponegdje pravno formalizirana, ali ne mora biti definitivna. Razvod je definitivan i neopoziv (ali je moguće ponovno sklapanje braka istih bivših supružnika).
U pojedinim pravnim sustavima razvod je dopustiv tek pošto prođu dvije ili tri godine od rastave.
Neke vjeroispovijedi ne dopuštaju razvod braka (poput katolika, koji doslovce primjenjuju Isusov naputak iz evanđelja da čovjek ne smije rastaviti što je Bog sastavio - ali Sacra Rota, vrhovno crkveno sudište, zna vješto utvrditi kada Bog nije sastavio par, makar on zdušno konzumirao brak). I u nekim sekularnim državama nije bio dopušten razvod, baš zbog vjersko-ćudorednih obzira. Ipak, kad god je na odlučivanje pozvano pučanstvo, npr. referendumom, većina vjernika se izjasnila za pravo na razvod braka (oni poštuju svog Boga, pa ne vjeruju da je On združio ondje gdje je urodilo nesrećom).
“Razvod” je postverbal glagola “razvoditi”, složenice prijedloga “raz” i glagola “voditi”, staroslavenskoga i praslavenskog podrijetla, iz indoevropskog korijena “*wedh-”, što je prošireni oblik korijena “*au-” (tkati, voditi nit).