Siromaštvo je neimaština, oskudica, uboštvo. Hrvatska enciklopedija siromaštvo razlučuje na apsolutno (kada se nema za život) i relativno (kada se nema za standard). Ona govori i o “liniji siromaštva”, tj. razini “dohotka/potrošnje ispod koje pojedince ili kućanstva smatramo siromašnima”, uz napomenu da svaka država primjenjuje svoju liniju: ubog u Zagrebu mogao bi biti bogat kojegdje u Africi ili Aziji. Više od milijarde ljudi u svijetu živi s manje od jednoga američkog dolara dnevno. A to je već crna bijeda, ne samo sirotinja. Siromaštvo nije samo, pa ni prvenstveno, materijalan pojam. Kao ni uboštvo i bijeda. Siromaštvo je i stanje duha i ubojica duha - i utoliko je veća krivica pohlepnih, spremnih osiromašiti druge, i mnoge, samo da bi sebi nagrabili više. Pritom im nije olakotna okolnost ako je većina demokratski glasala za sustav u kojemu je to moguće, i za stranku kojoj je to poželjno. Dapače, što je sloboda šira - odgovornost za druge je veća.
Siromaštvo (osobito duha) može u religiji biti i ulaznica za Kraljevstvo nebesko (o čemu je Kavanjin napisao ep sa 32.658 stihova) - ali u narodu se kaže: “Sirotinjo, i Bogu si teška”. Ubog (ili nebog) je onaj kojemu bog ne dâ, pa nema boga. “Siromaštvo” je pak u hrvatskome svojstvo “siromaha”, kojemu je u korijenu staroslavenski i praslavenski pridjev “sir’”, od čega je u Slavena “sirot” tko je bez oca i matere, a u litavskome je “šeirys” udovica (bez muža, bez potpore), usp. u grčkome “hęros” (udovac) i latinski “heres” (nasljednik), od indoevropskoga “*kheiros” s korijenom “*khei-” (nedostajati).