Uskrs je glavni kršćanski blagdan, spomen na uskrsnuće Isusa Nazarećanina od mrtvih, po evanđeljima, u nedjelju 16. nisana (tj. 9. travnja) godine 30.
“Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera”, piše sv. Pavao apostol (1 Kor 15, 14) i time označava Isusovo uskrsnuće ključnim po kršćansku vjeru: da je krštenjem svakome dana mogućnost da bude po Isusovoj mučeničkoj smrti otkupljen od izvornog grijeha i da postane sudionik njegova tjelesnog uskrsnuća. S Isusom “smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom” (Rm 6, 5). Naime, “sam će Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom”, objašnjava Pavao (1 Sol 4, 16-17). I u prethodnim religijama bogovi su živjeli vječno, a neki od njih su umirali i uskrisivali. Taj mit o uskrsnuću vezan je sa slavljenjem ponovne pojave vegetacije na zemlji, svake godine, o kojoj je ratarskim narodima ovisio život.
“Uskrs” je postverbal glagola “uskrisiti”, ikavske verzije praslavenskoga “v’skresiti”, u čijem korijenu je “kres”, koji po Skoku znači i Sunčev obrat (suncostaj) u ljetu, i obredni plamen (usp. ivanjski krijes), a istog su podrijetla i “kresnuti” i “kras”. U osnovi je praslavenski glagol “kr’snoti” (rasti), usp. latinski “cresco” (rastem), od indoevropskog korijena “*qroip-”.