Nakon uglavnom loših kritika prva dva albuma, zarađenih uglavnom zbog toga što je Vatra previše gazila tragom ionako precijenjene beogradske grupe EKV i iskazivala manjak vjere u ono talenta što im ga je Bog udijelio, mnogi bi na mjestu frontmana Vatre Ivana Dečaka bacili gitaru u trnje i "okanuli se ćorava posla". Ali, ne i Dečak.
Uporni k'o mazge
Uporan k'o mazga i unatoč svim problemima nimalo obeshrabren općim stanjem domaće rock scene, Dečaka se uvijek moglo vidjeti nasmijanog, dobro raspoloženog, optimističnog, vedrog i ornog za nove radne pobjede. Treći album, "Prekid programa", napokon je naznačio da se Vatra počela skidati s fiksacije EKV-om i da Dečakov put po načelima "rad, rad i samo rad" i "practice makes perfect" imaju smisla. "Prekid programa" dosegnuo je višu nakladu od prethodnih albuma, a Vatra je koristila svaku prigodu da svira gdje god, kad god i kako god može. Cmizdravost i cendravost Dečaku su posve nepoznati pojmovi, a odlučnost da svira u uvjetima koji, tehnički i financijski, nisu bili ni blizu idealnima ili željenima postali su glavno terensko oružje Vatre. Zbog toga i Dečakove motivacije počeo sam sve više cijeniti tog marljivog momka kojeg članovi njegova banda, ako treba, slijede i u vodu i u vatru.
I napokon se sav taj trud isplatio. "Aritmija" je više nego solidan, energičan i moderan rock album, jedan od rijetkih u nas, koji vrlo dobro korespondira s aktualnim svjetskim rock zamahom i kojeg se, adekvatno tome, može mjeriti svjetskim aršinima. Zvuk je vrlo gust, nabijen i masivan, svirka je beprijekorna, intenzivna i čvrsta, a angažman Dečaka koji je sve bolji za mikrofonom, ali i ostatka banda, vrlo uvjerljiv.
Strast kao gorivo
Iz svake od priloženih deset pjesama izbija strast, a to je moćno oružje kojim se mogu kompenzirati nedostaci kojih ionako ima manje nego prije. Dečak je ovaj put malo više poradio na tekstovima, slike koje niže smislenije su i bliže realnom životu, bez obzira je li posrijedi ljubavna ili socijalna tematika s kojom se prvi put javlja. Koketiranje s bandovima poput Franz Ferdinanda ili Interpola, odnosno niza aktulanih britanskih i američkih indie-pop i alter-rock strujanja, što se osjeti u zvuku gitara i nekim dionicama ritam-sekcije, kao i u crno-crvenom ovitku, dobrodošlo je i pravodobno hvatanje priključka s kurentnim događanjima na svjetskoj sceni. "Aritmija" nije bezgrešna, mjestimice se Dečak spotaknuo s metaforama, ponegdje vokalno još previše podsjeća na Milana Mladenovića, no strast je gorivo koje je ovaj put fest nahajcalo Vatru. Bilo bi poželjno da s novim albumima Vatra i Ramirez konačno uđu u prvu ligu domaćeg rocka.
Aleksandar Dragaš
Uporni k'o mazge
Uporan k'o mazga i unatoč svim problemima nimalo obeshrabren općim stanjem domaće rock scene, Dečaka se uvijek moglo vidjeti nasmijanog, dobro raspoloženog, optimističnog, vedrog i ornog za nove radne pobjede. Treći album, "Prekid programa", napokon je naznačio da se Vatra počela skidati s fiksacije EKV-om i da Dečakov put po načelima "rad, rad i samo rad" i "practice makes perfect" imaju smisla. "Prekid programa" dosegnuo je višu nakladu od prethodnih albuma, a Vatra je koristila svaku prigodu da svira gdje god, kad god i kako god može. Cmizdravost i cendravost Dečaku su posve nepoznati pojmovi, a odlučnost da svira u uvjetima koji, tehnički i financijski, nisu bili ni blizu idealnima ili željenima postali su glavno terensko oružje Vatre. Zbog toga i Dečakove motivacije počeo sam sve više cijeniti tog marljivog momka kojeg članovi njegova banda, ako treba, slijede i u vodu i u vatru.
I napokon se sav taj trud isplatio. "Aritmija" je više nego solidan, energičan i moderan rock album, jedan od rijetkih u nas, koji vrlo dobro korespondira s aktualnim svjetskim rock zamahom i kojeg se, adekvatno tome, može mjeriti svjetskim aršinima. Zvuk je vrlo gust, nabijen i masivan, svirka je beprijekorna, intenzivna i čvrsta, a angažman Dečaka koji je sve bolji za mikrofonom, ali i ostatka banda, vrlo uvjerljiv.
Strast kao gorivo
Iz svake od priloženih deset pjesama izbija strast, a to je moćno oružje kojim se mogu kompenzirati nedostaci kojih ionako ima manje nego prije. Dečak je ovaj put malo više poradio na tekstovima, slike koje niže smislenije su i bliže realnom životu, bez obzira je li posrijedi ljubavna ili socijalna tematika s kojom se prvi put javlja. Koketiranje s bandovima poput Franz Ferdinanda ili Interpola, odnosno niza aktulanih britanskih i američkih indie-pop i alter-rock strujanja, što se osjeti u zvuku gitara i nekim dionicama ritam-sekcije, kao i u crno-crvenom ovitku, dobrodošlo je i pravodobno hvatanje priključka s kurentnim događanjima na svjetskoj sceni. "Aritmija" nije bezgrešna, mjestimice se Dečak spotaknuo s metaforama, ponegdje vokalno još previše podsjeća na Milana Mladenovića, no strast je gorivo koje je ovaj put fest nahajcalo Vatru. Bilo bi poželjno da s novim albumima Vatra i Ramirez konačno uđu u prvu ligu domaćeg rocka.
Aleksandar Dragaš