Kad me pitaju kakav oblik psihoterapije radim i kad pojasnim da je analitičkog tipa, slično onome što je radio striček Freud, samo klijenti ne leže na kauču, a ja ne kopam svoj nos iza njihovih leđa i mnogo više sudjelujem - na nekima znam vidjeti tračak straha.
"Aha, Freud... psihoanaliza... je l' me majka dojila?... kakve joj je boje bila bradavica?... nesvjesno... tko zna što bih mogao (mogla) otkriti o sebi i o drugima?..."
Radi li se o strahu od toga što se krije u našem nesvjesnom? Radi li se o strahu da bismo psihoterapijom, ili općenito malo dubljim radom na sebi, u sebi mogli pronaći nepobitan dokaz koji će razbiti krhku sliku o nama kao o dobroj osobi u koju baš i ne vjerujemo?
Najiskrenije, moje osobno iskustvo bivanja klijenticom na psihoterapiji, ali i iskustvo rada s klijentima mi govori kako nam je redovito teže prihvatiti dokaze koji nepobitno dokazuju da smo uistinu mnogo bolji i prihvatljiviji no što vjerujemo da jesmo, nego spoznaju da smo ponekada u potpunosti bili u krivu ili u nečemu pogriješili.
Boljelo me...
Osobno sam najviše boli uvijek doživljavala u prvim trenucima kada sam osjećala da sam malo bolja, malo pametnija ili malo uspješnija no što sam do tada vjerovala da jesam. Boljelo je zbog toga što je potrgati neko staro uvjerenje značilo suočiti se sa svim situacijama kada su me drugi uvjeravali u suprotno pod krinkom ljubavi, prijateljstva i kolegijalnosti. Morala sam se barem malo razočarati u te ljude i skinuti ih s prijestolja, a sebe podići s koljena. Morala sam se suočiti sa svom boli koju sam do tada doživjela. Boljela me i tuga, istinsko suosjećanje sa samom sobom i odavanje počasti samoj sebi što sam kroz to uspjela proći i sačuvati zdrav razum.
Boljelo me jer sam se morala ispričati samoj sebi što sam dozvolila da me drugi muče zato što sam se bojala. Boljelo me jer je to zahtijevalo da osjetim ljutnju prema tim ljudima, ljutnju za koju sam u trenucima povreda vjerovala da je ne smijem osjećati pa sam je usmjeravala u sebe i kudila sebe.
Morala sam si oprostiti što nisam znala bolje, što se nisam branila i zauzimala se za sebe. Morala sam nesavršenoj sebi oprostiti mane, prigrliti sve svoje dijelove i shvatiti da nisam niti onoliko crna koliko se bojim da jesam, niti onoliko bijela koliko bih željela biti. Morala sam prihvatiti da ću uvijek biti siva, ali da me to ne smije spriječiti da nastojim biti bolja no što jesam.
Boljelo je i to što sam ponekada ostavljala, a ponekada bila ostavljenom jer smo prerastali jedni druge. Boljelo je jer sam tugovala za svim tim odnosima.
Bol rasta
Sve me to boljelo, a ta bol je bila bol rasta i kada je jednom okusimo u stvarima koje su nam uistinu bitne, mislim da više ne možemo ni prestati rasti. Samo naprijed, nema natrag.
Nekako imam osjećaj da su promjene tako teške zato što se svatko na svoj način mora oprostiti od onog starog načina mišljenja, osjećanja i funkcioniranja i prigrliti nešto novo sa spoznajom da više ne znamo što donosi sutra, ali i sigurnošću da ćemo se snaći ma što se dogodilo.
Najveće postignuće rada na sebi nije anestezija neugodnih i bolnih osjećaja nego učenje prikladnih, korisnih i fleksibilnih načina nošenja s njima i učenja iz onoga što nam poručuju... a ako pažljivo slušamo ne bježeći od njih, možemo čuti i naučiti mnogo toga.
Što mislite, zašto je vama teško mijenjati se?
Preuzmite uzde svog života u svoje ruke. Treba li vam pomoć na tom putu, slobodno mi se javite.