Kada prehranom i tjelovježbom nije moguće postići kontrolu šećerne bolesti, dodaju se lijekovi ili inzulin. Lijekovi koji se danas u Europi i u Hrvatskoj upotrebljavaju za kontrolu šećerne bolesti tipa 2 su metformin, sulfonilureje i glinidi, inhibitori crijevnih enzima, tijazolidindioni, lijekovi koji djeluju poput glukagonu sličnog polipeptida 1 (akronim po engleskom nazivu: GLP1) i inhibitori kotransportera natrija i glukoze.
• Metformin je prvi lijek za šećernu bolest. Prema većini preporuka daje se odmah uz dijagnozu (po nekima i u predijabetesu, za prevenciju), a obavezno ako se prehranom i tjelovježbom nije postigao cilj. Njegovo je djelovanje višestruko, najvažniji je učinak na smanjenje pretjeranog lučenja glukoze iz jetre u krvotok i poboljšanje učinka inzulina. Može izazvati probavne smetnje, manje ako se počne postupno uzimati.
• Sulfonilureje (u nas glibenklamid, gliklazid, glikvidon i glimepirid) i glinidi (repaglinid) potiču lučenje inzulina bez obzira na razinu krvnog šećera. Time učinkovito snižavaju razinu šećera u krvi, ali mogu izazvati hipoglikemije i porast tjelesne težine (vezan za potrebu za dodatnom hranom zbog hipoglikemije).
• Inhibitori crijevnih enzima (akarboza) usporavaju ulazak ugljikohidrata iz crijeva u krv tako što usporavaju razlaganje složenih ugljikohidrata iz hrane. Time smanjuju porast razine šećera u krvi poslije obroka. Uz previše ugljikohidrata u hrani mogu izazvati neugodno stvaranje plinova u crijevima.
• Tijazolidindioni (pioglitazon) djeluju na aktivaciju nekih gena koji povoljno utječu na metabolizam ugljikohidrata i masti. Učinkovito smanjuju krvni šećer, no uzrokuju nakupljanje tekućine pa tjelesna težina može malo porasti. Zbog sumnje da bi mogli biti povezani s karcinomom mokraćnog mjehura ne daju se osobama koje imaju tu bolest u obitelji ili imaju krv u mokraći neobjašnjena podrijetla.
• Glukagonu sličan polipeptid 1 - GLP1 uravnotežuje lučenje inzulina i njemu suprotnog hormona glukagona ovisno o razini šećera u krvi: ako je ona visoka, poticat će inzulin i kočiti glukagon, ako prijeti hipoglikemija, poticat će glukagon, a kočiti inzulin. U cirkulaciji se zadržava kratko, razlaže ga enzim dipeptidilpeptidaza 4 (DPP4). Jedna podskupina ovih lijekova koči taj enzim i dugo održava aktivnost vlastitog GLP1: to su inhibitori DPP4 (gliptini, u nas alogliptin, linagliptin, saksagliptin, sitagliptin i vildagliptin), dolaze u tabletama. Druga podskupina su injekcije sintetskih peptida (GLP1 mimetici - u nas eksenatid, liraglutid i liksisenatid) koje djeluju kao GLP1, a otporni su na DPP4. Osim što vrlo učinkovito reguliraju šećer u krvi, uzrokuju i pad tjelesne težine.
• Inhibitori kotransportera natrija i glukoze koče aktivnost te tvari u bubrežnim kanalićima, čime se mokraćom izbacuje puno glukoze. Logična neželjena pojava je više infekcija donjeg dijela mokraćnog sustava (mikroorganizmi bolje žive u mediju bogatom šećerom), no u praksi se pokazalo da to nije velik problem i ovi su lijekovi (dapagliflozin i empagliflozin) vrijedan dodatak liječenju povišenog šećera u krvi.
