Adekvatno zbrinjavanje šećerne bolesti zahtijeva mnogo planiranja i prilagodbe te se javljaju obaveze koje prije bolesti osoba nije imala. Bolest od oboljelih traži promjenu ponašanja i vrlo visoku samokontrolu, a takvi zahtjevi mogu postati opterećujući, umarati i poticati loše raspoloženje.
U našem zdravstvenom sustavu često se umanjuje važnost psihološke prilagodbe na bolest, no to je vrlo važan aspekt daljnjeg života oboljelih.
Kakvo je doživljavanje, razmišljanje i vjerovanja o bolesti, takvo će biti i samozbrinjavanje - ako netko smatra da je šećerna bolest nešto opterećujuće i negativno, samozbrinjavanje će doživljavati kao velik napor, opterećenje i prisilu i izbjegavat će pridržavanje preporuka.
S druge strane, ako netko šećernu bolest ne doživljava dovoljno ozbiljnom, neće ni sudjelovati u ponašanjima samozbrinjavanja, a bolest će biti neregulirana.
Treba naglasiti da šećerna bolest ne dopušta pasivan pristup u zdravstvenom ponašanju, a da bi svakodnevni život sa šećernom bolesti bio što uspješniji, oboljeli moraju prihvatiti važnost svoje uloge u procesu liječenja. U tome im može pomoći psiholog.
