Tjelesna neaktivnost drugi je najjači rizični faktor za preranu smrt, odmah nakon pušenja, pokazala je studija koja se protegnula na gotovo pola stoljeća. Već se dugo zna da tjelesna kondicija ima važnu ulogu u prevenciji brojnih ozbiljnih bolesti, a istodobno se gomilaju dokazi negativih učinaka sjedalačkog načina života na zdravlje.
Primjerice, metaanaliza objavljena u publikaciji Diabetologia 2012. godine zaključuje: 'Vrijeme provedeno sjedeći povezano je s rastućim rizikom za dijabetes, kardiovaskularne bolesti te za smrt bilo kojeg uzroka'. Slično tome, druga metaanaliza objavljena u publikaciji PLOS One 2013. godine, mjerila je količinu vremena provedenog sjedeći te njegovog utjecaja na smrtnost.
Zaključak je da je više sjedilačkog vremena povezano s većim rizikom od umiranja od svih uzroka, a umjerena i snažna tjelesna aktivnost umanjuju takvu štetnu povezanost.
Studija je pratila 792 muškarca
Za razliku od tih istraživanja, nova studija pristupila je problemu iz malo drugačijeg i puno izravnijeg kuta. U jednoj od najdugotrajnijih studija tog tipa, čiji su rezultati objavljeni u publikaciji European Journal of Preventive Cardiology, znanstvenici su istraživali razinu tjelesne aktivnosti i njen učinak na životni vijek tijekom gotovo 50 godina.
Tim, koji je vodio dr. Per Ladenvall s Odjela molekularne i kliničke medicine na Sveučilištu u Göteborgu u Švedskoj, koristio je podatke iz studije koja je 45 godina pratila 792 muškarca rođena 1913. godine.
Kad je studija započela 1963. godine svi su sudionici imali 50 godina.
Znanstvenici su istraživali rizične faktore za srčano-krvožilne bolesti i smrtnost. Godine 1967. ispitanici su testirani vježbanjem; njih 656 podnijelo je najzahtjevniji nivo vježbanja u kojem su gurani do granica izdržljivosti (ostali su bili pošteđeni zbog zdravstvenog stanja jer bi takvo naprezanje za njih moglo biti opasno). Neki od izdržljivih 656 ispitanika dosegli su i maksimalan unos kisika (VO2) što je mjereno ergospirometrijom (kontinuirano mjerenje disanja i metabolizma plinova tijekom vježbe).
Testiranje je ponavljano svakih desetak godina, sve do 2012. godine. Informacije o uzrocima smrti sudionika dobivene su iz Nacionalnog registra uzroka smrti.
Vježbati bi trebalo i u starijoj dobi, samo u nešto blažem obliku.
Ljudi moraju biti aktivniji
Kako bi analizirali vezu između maksimalnog VO2 i smrtnosti, znanstvenici su podijelili ispitanike u tri skupine, od nižih vrijednosti prema višima: 2 litre po minuti, 2,26 litara po minuti i 2,56 litara po minuti. Pojavio se jasan obrazac: u svakoj višoj skupini rizik za umiranje bio je niži 21 posto i to tijekom cijelog trajanja studije. Učinak je ostao značajan i nakon uzimanja u obzir pušenja, vrijednosti krvnog tlaka i kolesterola.
- Pronašli smo da su niske aerobne sposobnosti bile povezane s rastućim rizikom od smrti. Najviši rizik od smrti zabilježen je u skupini s najnižim aerobnim sposobnostima, a takav je učinak bio izraženiji samo kod pušača – rekao je dr. Ladenvall.
Posljednjih godina, navodi on, veliki su koraci učinjeni kako bi se smanjio broj pušača. Novi je izazov ohrabriti ljude da postanu i ostanu aktivni. Sljedeći korak tima dr. Ladenvalla je u istraživanje uključiti žene, kako bi se saznalo vrijede li ova otkrića za osobe oba spola.