Život s dijabetesom Spašava život: mjerač glukoze morao bi biti omogućen svakom dijabetičaru

Mjerač mnogi kupuju sami, no skup je, ali bez njega je, svjedoče osobe s dijabetesom, nezamislivo.

 

Kontinuirani mjeračglukoze spas je za dijabetičare ovisne o inzulinu, a napokon će ga neki moći dobiti na teret HZZO-a. Njime se izbjegava bockanje iglom, ali i omogućava kontinuirana kontrola razine šećera u krvi, i tijekom noći.

Odobren je za djecu, trudnice, slijepe osobe te odrasle koji su na intenziviranoj terapiji inzulinom, s dokazanom hipoglikemijom u hospitalnim uvjetima, što je nejasna odredba koju udruge dijabetičara u suradnji s liječnicima nastoje jasnije odrediti. Mjerač glukoze mnogi kupuju sami, no skup je, ali bez njega je, svjedoče osobe s dijabetesom, nezamislivo.  

 

Ovo je priča Ines Avgustinović (36):

- Trenutno mi je najveći strah jesam li kandidat za dobivanje kontinuiranog mjerača glukoze preko HZZO-a jer imam 36 godina, a odobreni su djeci do 18 godina. Zašto? Šteta što dijabetes ne nestaje kada postanemo punoljetni, postaje nam još teže, većina nas počinje raditi, zasnujemo obitelj, ne strepe više roditelji nad nama, nego mi počinjemo strepiti nad svojom djecom. Imam hipoglikemije, ali ne idem zbog toga u bolnicu, ne bi stigla živa do nje, pa ne razumijem kako mogu zadovoljiti kriterij HZZO-a "hipoglikemiju dokazanu u hospitalnim uvjetima"? - kaže Ines Avgustinović, majka 9-godišnjeg dječaka, koja s dijabetesom živi 25 godina.

 

Od hipoglikemija do kome

- Teško mi je bilo u pubertetu. Moderniju i praktičniju penkalu za davanje inzulina dobila sam tek sa 16 godina, a do tada sam posvuda morala nositi bočice s inzulinom, šprice, hranu, aparat za mjerenje glukoze, igle... Uvijek mi je zbog toga bilo nezgodno u školi, posebno pikanje pred drugom djecom, teško je bilo i u trudnoći i prvoj godini nakon poroda. Tada je bilo izrazito puno hipoglikemija, čak i koma - kaže Ines.

Danas je, kaže, veseli kad vidi da tehnologija napreduje i da će sva djeca do 18. godine s dijabetesom moći trčati po školama s bezbolnim senzorima na rukama.

- Bojim se hoćemo li i mi odrasli, uspjeti doći do senzora kako bismo lakše trčeći kroz život ispunjavali svoje obaveze? Djeca su uvijek na prvom mjestu, što je sjajno, ali rezultat toga je konstantna diskriminacija nas odraslih u mogućnostima da imamo zdraviji i uspješniji život - kaže Ines. Sve doprije godinu dana život joj je bio poprilično težak.

 

Dobrodošla 'pomoć'

- Šećeri su mi bili izrazito loši, osjećala sam se iscrpljeno i umorno i od dijabetesa i života. Tada sam primala 6-7 doza inzulina, budila se svaku noć u tri sata kako bih izmjerila šećer i uvijek sam bila nezadovoljna rezultatima. Tada sam uvela prehranu s manje ugljikohidrata koja omogućuje niske i stabilne šećere (LCHF), a u kombinaciji s kontinuiranim mjeračem došla sam na 4-5 doza inzulina i rezultati su odlični. Bez kontinuiranog i bezbolnog mjerača šećera moji nalazi ne bi bili ni približno ovako dobri - kaže Ines.

Prije i tijekom trudnoće uspjela je šećere držati donekle u normali, na kontroli kod dijabetologa bila je svaka dva tjedna. I tada je bilo jako čestih hipoglikemija, te je suprug nekoliko puta zvao i hitnu pomoć.

Snimio: Željko Puhovski/Hanza Media Ines oduvijek ima problem s hipoglikemijom. S ovim gadgetom, život joj je napokon malo lakši.
 

Možda bi imala i više djece

- Tijekom bolničkog liječenja zvao me svakih sat vremena da bih izmjerila šećer. Potrošili smo puno novca na trakice za mjerenje glukoze u krvi, a prsti su mi jako stradali. Rodila sam u Petrovoj bolnici u terminu, dogovorenim carskim rezom. Oporavak je bio dosta težak i dala bih sve da sam tada, tijekom dojenja, imala kontinuirani mjerač glukoze jer bih spriječila puno hipoglikemija. Da sam prije imala kontinuirani mjerač, sigurno bih imala još djece, uz takav uređaj bilo bi puno lakše održavati šećere u normali - napominje Ines.

U trudnoći su joj otkrivene i komplikacije na oba oka uzrokovane dijabetesom, radi se o neproliferativnoj retinopatiji. Početkom godine napravili su laserski zahvat na oba oka i zasad je nalaz dobar.

- Ako uspijem šećere održati u normali, da ne prelaze 7, vjerujem da se ništa neće pogoršavati. Moram priznati da mi je to jako teško. Da bih to postigla, velika mi je pomoć mjerač za kontinuirano mjerenje glukoze. Imam ga oko šest mjeseci, ali s obzirom na cijenu senzora - 60 eura, u posljednje vrijeme kupim si jedan senzor mjesečno. S obzirom na to da senzor traje dva tjedna, to mi je velik izdatak da bih ga koristila stalno, jednostavno si to ne mogu priuštiti. Ali olakšava mi život jer u svakoj minuti mogu provjeriti koliki mi je šećer, ali i ne samo to, sa senzorom znam je li šećer pada ili raste pa tako mogu na vrijeme spriječiti visoki ili niski šećer. To je jako važno jer mi loši šećeri oštećuju krvne žile u pozadini oka i mogu ostati slijepa - kaže Ines.

 

Facebook komentari