Dijabetes se razvija kada tijelo ne koristi pravilno hormon inzulin ili ga ne luči dovoljno. Postoje dva osnovna tipa dijabetesa, tip 1 i tip 2. Tip 1 je oblik autoimune bolesti, a to su bolesti kod kojih tijelo napada samo sebe. U ovom slučaju tijelo ne može proizvoditi inzulin zato što je imunosni sustav uništio sve stanice zadužene za njegovo lučenje u gušterači. Dijabetes tipa 1 češće se otkriva u mlađoj, no može se razviti i u odrasloj dobi.
Kod dijabetesa tipa 2, koji je češći, tijelo postaje otporno na djelovanje inzulina, što znači da treba više inzulina kako bi postiglo jednak učinak koji manja količina postiže kod zdravih osoba.
Stoga tijelo počinje lučiti prekomjernu količinu inzulina kako bi uspjelo održati razinu glukoze u normalnim granicama. Nakon mnogo godina prekomjernog lučenja inzulina stanice koje proizvode inzulin u gušterači jednostavno “pregore”. Drugim riječima, problem je kod tipa 2 dvojak: tkiva slabije reagiraju na inzulin (što se naziva neosjetljivošću ili rezistencijom na inzulin) pa ga treba više, a istovremeno učinkovitost beta stanica (koje stvaraju inzulin) postaje slabija. Stoga je kod tipa 2 nedostatak inzulina relativan pa ga osobe s tim tipom bolesti ne moraju uvijek primati, a neosjetljivost na inzulin usko je povezana s debljinom i nekretanjem. Tip 2 šećerne bolesti razvija se sporo, obično se očituje tek nakon 45. godine pa se ranije nazi vao dijabetesom starije dobi. Međutim, zbog nezdravog načina života sve je češći i u mlađih ljudi, čak i djece.
