Nakon postavljanja dijagnoze dijabetesa ovisnog o inzulinu bolesnika (i njegove roditelje, ako je oboljelo dijete) treba što prije podučiti osnovnim principima liječenja - davanju inzulina, odgovarajućoj prehrani i primjerenoj tjelesnoj aktivnosti. To čini educirani tim (liječnik dijabetolog, medicinska sestra, dijetetičar i psiholog).
Kod dijabetesa tipa 1 ili dijabetesa ovisnog o inzulinu stanice gušterače koje u normalnim uvjetima stvaraju inzulin su uništene pa se u krv izlučuje premalo inzulina ili se uopće ne izlučuje. Stoga stanice ne mogu koristiti glukozu iz krvi pa unatoč njezinoj povećanoj koncentraciji u krvi “gladuju”. Zbog toga je i potrebno davati inzulin pod kožu, odakle on postupno odlazi u krv. Dosad se nije uspjelo sintetizirati inzulin koji bi se mogao uzimati na usta, jer se vrlo brzo razgrađuje u želucu i prelazi u oblik koji više nije aktivan.
Inzulin se uštrcava pod kožu, odakle postupno odlazi u krv. Međutim, važno je znati da će se potkožno injicirani inzulin stalno oslobađati, bez obzira na to je li koncentracija glukoze u krvi visoka ili niska. Zato dijabetičar mora naučiti procjenjivati koliko će približno inzulina ući u krv tijekom dana u određenom razdoblju kako bi mogao prilagoditi uzimanje obroka i tjelesnu aktivnost. Koliko će brzo i koliko dugo neki inzulin djelovati, ovisi u prvom redu o brzini njegove apsorpcije iz potkožnog tkiva. Inzulin se u današnje vrijeme uglavnom injicira pomoću “pen” sistema penkale koja ima prednosti u odnosu na štrcaljku, a sve se više koriste i inzulinske pumpe.
