Ja sam ponosna vlasnica same sebe, kojom apsolutistički, a nikako demokratski, upravljam pod parolom "podijeli pa vladaj". Ispod sebe imam srce u nekoliko komada od kojih na svaki plaćam poreze i namete; imam ruke, noge, jetru i još nešto sitno ostalih potrebnih ili nepotrebnih organa. Štitnjaču nemam, ali nju niti ne trebam.
Imam stan, auto, firmu, imam hrpe cipela i torbica, kozmetike i parfema k'o u priči, ali najvrjednije što imam mi je jedna jedina mrkva. Da, mrkva.
Kako, pobogu (zapitaš se), mrkva može biti vrjednija od mozga, srca ili stana? Na ovo pitanje sasvim drugu svjetlost baca činjenica o broju magaraca u našem društvu. Jer mrkva i magarac ili magarac i mrkva naprosto moraju koegzistirati, oni su dio neodvojive cjeline, oni su međuovisni. Sada, daje li mrkva magarcu smisao ili magarac mrkvi potpuno je nebitno zato što interakcija i dalje ostaje neupitna.
Polako, doći ću do poante...
To je predivan plod - zdrav, velik, svjež, sočan i narančast. I tim organom, pardon povrćem, mi žene mašemo i mašemo pred nosevima tih magaraca. Politiziramo s tom mrkvom, manipuliramo, obmanjujemo i varamo, jer ako budemo pametne i mudre kako nas ovo društvo od malih nogu uči (no uvijek u rukavicama), mrkva bi nam trebala puno u životu riješiti.
Nekima stan, auto i sigurnost ili nekima, torbice, haljine, putovanja ili titule. I ja sam, eto, vlasnica jedne takve multifunkcionalne mrkve.
I što se nama ženama desi? Zatelebamo se (tele u magarca) i baj baj mrkva! Jer na početku je sve toliko bajno, fantastično. Na početku je ulog mali (srce još nije potpuno na stolu), a povrat je ogroman (jer on je kao magarac na mrkvu fokusiran...).
Englezi imaju fantastičan izraz za to stanje - Crush. U mom slučaju, u slučaju koegzistencije moje glave i ostatka mene, Crush je jedno predivno stanje gdje se nađeš da stojiš točno na pola puta između biti pošten i biti jeb....
To je točno na pola puta između ljubavi i patnje. To je neki oblik zaljubljenosti, samo light, very light. Eh, da ga je zadržati! Da mi se ukopati na toj točki i ni makac. Ali, ne! Vjetar zapuše na putu, a ja kao onaj okrugli, teški čunj počnem se klatiti nalijevo i nadesno tako da nosom gotovo opalim po podu.
Zašto ju ne čuvamo!?
A i taj Crush te dođe glave kad-tad, jer umjesto da čuvamo tu prokletu mrkvu, mi jedva čekamo da ju ovaj pojede. Magarac. Ma vraga su oni magarci! Mi s tim mrkvama mašemo vukovima ispred nosa.
Tako sam i ja - vlasnica mrkve koju više nemam, ja sam oportunist, kockar, osuđenik na ljubav iz nehaja. Dobro, možda me pojeo slasno, ali još me žvače. Žilava sam dovraga, neće me progutati još sto godina da žvače. A ja taman sto godina i imam. Imam, dakle vremena. Imam volje. Imam Crush. Imam mrkvu. Koju je upravo jede vuk.