U ljubavi, svaka samosvjesna, inteligentna i moderna žena, mora savladati dvije etape. Prva je naučiti voljeti. To je ona lakša, jednostavnija i iskrenija etapa - kada mi volimo. Jednostavno je jer davanje je uvijek jednostavnije, jer u davanju smo mi centar ljubavi (koliko god vam na prvu ovo čudno zvučalo) - voljeti možemo uvijek, čak i ako nam nije uzvraćeno.
Druga etapa je zahtjevnija, kompleksnija, opasnija. Ona zahtjeva da vjerujemo; ne da volimo već da vjerujemo da smo voljene.
Upravo zato jednostavnije je davati, sigurnije je, naprosto ne zahtijeva takvu izloženost.
Mnoge žene neće uopće znati o čemu pišem, mnoge nikada ne razmišljaju o toj drugoj etapi - uzmu ljubav "zdravo za gotovo" postavljajući pritom instituciju braka iznad vlastite potrebe za biti voljenom, dok neke pak druge sve to niti ne zanima.
No, ipak, one rijetke se pitaju, ne spavaju, ne miruju... One rijetke zahtijevaju da budu voljene ne priznajući nikakve zakone koji imaju jurisdikciju nad srcem, ne prihvaćajući nikakve policajce i certifikate na kojima piše DA; one rijetke ne pristaju na manje od biti voljene. Takvi zahtjevi imaju visoku cijenu hvatanja u koštac s vlastitim sumnjama, sjenama i trenucima pozitive i negative koji nas šaltaju s lijeva na desno brzinom svjetlosti. Kad nas već zanima voli li nas on, jesmo li spremne vjerovati da... voli?
Ne, to nije ljubav
Ja poznajem zaljubljenost. Prošla sam ju uzduž i poprijeko nekoliko puta, upoznala iz svih kutova i svih perspektiva. Ja sam, vremenom, postala doktor zaljubljenosti. Dugi niz godina bila sam čak sigurna da je to ljubav. Bila sam sigurna da je i ljubav emocija, kao što zaljubljenost jest. No, zaljubljenost, takva predivna, lepršava i čarobna kakva jest, nije ništa drugo do predvorje i pretprostor svemira zvanog Ljubav; nije ništa drugo nego kratak korak u prvoj etapi putovanja zvanog Ljubav. Put bez kraja i bez povratka. Novo, promijenjeno stanje duše - to je ljubav, sa svim svojim zamkama, začkoljicama i udarcima, ne uvijek lijepa, ali dozlaboga privlačna. Gotovo magnetično!
Lijepo je voljeti, pa čak i flertovati s neizvjesnošću - jer zaljubiti njega u sebe izazovan je zadatak. Ma ne savladamo ni tu prvu etapu svoje ljubavi kako treba, a već se nađemo kako koračamo u sumnju i nevjeru, i prevaru vlastitog uma. Iz neke sulude dokolice, još uvijek čudeći se osjećaju koji traje i ne posustaje, u nevjerici same prema sebi, mi se odjednom hrabro pitamo: a što ako je to što ga još uvijek volim neka kozmička greška? Što ako on mene više ne voli?
Sumnja... kao zvijer koja nas zavede svojim mrakom, namami u laboratorij vlastite podsvijesti i tada, kad svijest samo malo posrne, proguta nas naglo i probavlja polako kao što ogromna zmija guta svoj plijen.
Zaljubljenost, to predvorje ljubavi, bilo bi nam dovoljno za cijeli život, ali eto, nekim znatiželjnicama koraci ne znaju stati. Naiđemo na onog fatalnog, onog rijetkog, prerijetkog, čiji odraz u zalazu sunca izgleda tako poznato, kao da sebe gledamo; čije riječi zvuče toliko jasno kao da vlastite slušamo; čije ime se čini toliko poznato kao da ga već milenijima izgovaramo.
I ode sve u Špišić Bukovicu - rekla bi moja baka.
Tek prvi dio
Neiskusne smo, ne znamo da je voljeti samo prvi dio, a i taj, kvragu, izgleda dovoljno strašno jer kad zavolimo, kad se predamo drugome, nismo drugo nego sjene - kada on pomakne ruku i nama je pomaknuta, kada on napravi korak napravimo ga i mi. Živa je sjena dok živi onaj kome pripada. Baš zvuči strašno ovako kad to ovako saberem u 2-3 rečenice, a to je tek prvi dio. Jednostavniji dio! Boriš se sama sa sobom, sve adute iz rukava istreseš dok napokon ne priznaš, jebiga, cijelom svijetu da si zaljubljena i da, eto, voliš, pa što?! Nakon muke, nakon borbe, nakon što nas iscrpi vlastiti ego spremne smo priznati ono što smo dotada smatrale slabošću, no zaljubljenost je jedna od ljudskih slabosti koja se prihvaćanjem i priznanjem transformira u snagu.
Šteta što to ranije nismo znale, jel'da?
Cijela ta borba, dugotrajan iscrpljujući fajt naposljetku nam ne donese mir već najgore pitanje od svih: Kako ću znati voli li i on mene? Pitanje koje ne otvara Pandorinu kutiju, jer ta je već odavno otvorena ako ste se ovo pitali, no ipak je to pitanje koje povlači mnoge promjene. To je pitanje koje gradi stav, koje stvara tkivo karaktera.
Je li doista?
Pitanje hrabrih i inteligentnih žena; pitanje koje remeti poredak društva i jurisdikcije braka nad ljubavi: Voli li on mene? Pitanje čiji odgovor nikada neće odgovarati zdravom razumu jer nalaže vjerovanje, a vjerovati je gadno, nezgodno i opasno; nagovara na pobunu, jer ako je Pitanje ovdje i Pobuna je sigurno negdje u blizini.
Buddha je rekao da ne vjerujemo ni u što ako ne odgovara našem vlastitom rezonu. Da. Slažem se, apsolutno. No, što je sa srcem?
Srce očito nema rezon, ono ili vjeruje ili pak, ne vjeruje. Uvali nas u blato do grla, dovede na tanak led i ne mari previše kad izgledamo pomalo rastreseno i pomalo budalasto, onako... kao zaljubljene, kad nas malo patnje čini sretnima.