Na tvom mjestu, teško da bih se ja uopće uspjela dići iz kreveta, rekla mi je prijateljica nakon što sam joj konačno ispričala što mi se sve dogodilo u posljednje vrijeme. Ni sama ne znam otkud da počnem… Čitam svoj posljednji tekst. Smijem se, suze mi idu, bijesna sam… Bijesna sam jer sam htjela učiniti sve za NAŠU vezu, pa čak i glupi eksperiment. A što je on za to vrijeme radio, ma ne samo za to vrijeme, nego i duže od toga?! Nalazio se s mojom dobrom 'prijateljicom'. Da.
O ovim stvarima sam uvijek čitala u knjigama, gledala u serijama, filmovima… Nisam vjerovala da tome ima mjesto u stvarnom životu. U mom životu. Koji je u jednom djeliću sekunde, muškarac zgazio. Ne želim ga ni zvati muškarcem. Ne zaslužuje. A ona? Ona će s tim morati živjeti…
Dan kad sam ih vidjela
Sve je krenulo jednog predivnog proljetnog dana. Točno se vidjelo kako su se svi zaželjeli tih okrjepljujućih zraka sunca. Iako je još bilo hladno, svi su se 'borili' za tu, toliko potrebnu, injekciju topline na brojnim zagrebačkim terasama. Umjesto da im se pridružim, išla sam u Petrinjsku izvaditi osobnu. Nisam mu ništa rekla, nismo se čuli to jutro i vjerojatno je mislio da slobodan dan provodim bilo gdje drugdje, a ne u beskonačnom redu za osobne. I tada sam ih vidjela. Na terasi slastičarne u Petrinjskoj. Nije to bila obična kava; 'sreli smo se na pauzi za ručka i odlučili podijeliti kaloričnu bombu'. Ne, to je bila ljubavna, bolje rečeno izdajnička kava. Držao ju je za ruku. Gledao ravno u oči i poljubio. Moju prijateljicu.
Prijateljicu za koju sam mislila da me zna bolje od mene same. Prijateljicu koja me podupirala kad sam rekla da se neću s njim seksati 40 dana, eto da više poradimo na komunikaciji. Prijateljicu s kojom sam ljetovala, kojoj sam držala kosu u srednjoj kad je previše popila, koja mi je plakala na ramenu kad ju je dečko ostavio.
Osjećaji. Još uvijek mi je teško pričati o tome. Rekli su mi da sve stavim na papir, pa da će onda možda biti malo lakše. Vidjet ćemo… To, toplo, proljetno podne, još mi je uvijek u magli. Kako sam se osjećala? Teško je to opisati. Netko bi sad rekao: 'Što nisi otišla do njih, ponizila ih, treba im biti neugodno.' Nisam. Kao da su mi se noge odsjekle. Stajala sam ukipljena. Oblio me hladan znoj i kao da me netko udario šakom u trbuh. E, takav osjećaj. Okrenula sam se i otišla.
Hodala sam bijesna, suze su same od sebe curile niz obraze. Nije me bilo briga, ako netko gleda. Hodala sam preko Zrinjevca, gore, dolje. Sumanuta. Htjela sam otići do njih. Vrištati! Nisam. Otišla sam naposljetku doma. Zvao me kasno poslijepodne.
- Bok, ljubavi - kao da se ništa nije dogodilo i kao da ga prije nekoliko sati nisam vidjela kako ljubi moju 'prijateljicu'.
- Ej, bok - jedva sam uspjela izgovoriti.
- Ideeeš, što se tebi dogodilo? - kaže.
- A, ono. Ti to najbolje znaš - povisila sam ton.
- Joj, dobro. Što ti je sad? - kaže on, već lagano iznerviran.
- Išla sam danas izvaditi osobnu. Znaš, u Petrinjskoj - izustila sam tiho
Tišina. Tišina. Tišina.
- Gle, ako si vidjela mene i Dijanu, sreli smo se na pauzi. Znaš da blizu radimo i popili smo kavu. Ok?! - konačno je izustio.
- Vidjela sam više od toga - jedva sam to izgovorila. I spustila slušalicu. Nisam htjela da čuje kako plačem.
Nisam mu se više javljala. Zvao me mnogo puta. Slao poruke kako mu je žao, ali da su se zaljubili i da nisu znali kako da mi to kažu. Nju još nisam vidjela. I ona mi je slala poruke u kojima je pisala kako mi to možemo prebroditi… Da, to je zaista napisala. Znam da bih se trebala suočiti s njom. Možda će mi tada biti lakše. Ali, što može olakšati izdaju, pitam se. Mogao je odavno prekinuti sa mnom. I možda me ovo sve ne bi tako boljelo. Ne znam. Teško je o tome sada govoriti. Ne boli me toliko on, koliko ona. 'Prijateljica'…
'Oni trebaju imati nemiran san, a ne ja.'
Što sam naučila
Životnu lekciju. Definitivno. Ne želim sada reći kako nikome ne treba vjerovati. No, treba biti oprezan. Nema goreg nego kad nekome daš srce na pladnju, a on ga zgazi, kao da je to ništa.
Nikad ne reci nikad. 'A ne, moja prijateljica to nikad ne bih učinila', rekli bi mnogi. Da ste me pitali prije nekoliko mjeseci, dala bih ruku u vatru za 'svoju Dijanu'. No, ljudi te itekako mogu iznenaditi i razočarati.
Kako oprostiti. Nisam još, ali hoću! Važnost oprosta. Još ne znam, ali vjerujem da će mi nakon njega biti lakše krenuti dalje. Ne zbog njih, već zbog sebe. Ne želim ići kroz život noseći ovu gorčinu u sebi, s tupom boli u prsima, s mišlju da su svi 'frajeri isti' i da prava prijateljstva ne postoje.
Koliko sam jaka. Da, ustala sam iz kreveta, obrisala suze i odlučila da ih više neću trošiti na one koji to nisu zaslužili. Teško je. Neopisivo je teško, ali sve je to život. Svi to naučimo, prije ili poslije. Na ono što se dogodilo ja nisam imala utjecaj. Izdali su me. Oni trebaju imati nemiran san, a ne ja.
Uživati sama sa sobom. Da, nije lako opet biti solo. No, ponovno otkrivam samu sebe i zaljubljujem se opet u tu osobu. Veselu, razigranu, onoj kojoj nije bed samoj sjediti na kavi ili otići u kino. I neću lagati, suze ponekad opet same krenu. Pogotovo tamo na onom predivnom Zrinjevcu, na toplim zrakama sunca, na mjestu gdje su mi slomili srce.
No, proći će i to. Uvjerena sam :)