Zaljubiti se, zapravo je vrlo lako, jer nitko se od nas ne zaljubljuje u stvarnu osobu, već u svoju imaginarnu sliku nje. A voljeti? Voljeti znači otpustiti i mjesto i vrijeme i okolnosti, pa čak i samu osobu ako treba, a to mogu rijetki od nas.
Možda zvučim okrutno, ali svi mi idealiziramo. Vidimo nekog i sviđa nam se. Ima taj zagonetni smiješak koji obara s nogu, lijepe oči i držanje. Ima ono nešto u načinu kako priča i boji glasa, ima dobru spiku i govori prave stvari u pravom trenutku.
I mi se zaljubljujemo u ono što nam je servirano. Kasnije kako vrijeme prolazi, upoznajemo stvarnu osobu, pa zaljubljenost ili preraste u ljubav, u onu emociju koja cijeni vrline i tolerira mane ili se sve raspline kao oblak od sapunice.
Naš mozak napadnut od strane hormona jednostavno ne može prevladati. Male beštije u trbuhu luduju i puni smo elana. Svijet je čaroban i ništa nije toliko bitno kao subjekt naše pažnje.
Odljubimo se kad nam padnu roza naočale
Zaljubljenost je kao opijum. Potpuno nas preuzme, pa kad se počne topiti, doslovno osjećamo apstinencijsku krizu.
I nije da nam baš fali ta osoba, pogotovo ako nije bila ni blizu naše iluzije o njoj, fali nam osjećaj koji smo imali s njom, a koji smo zapravo iskreirali sami.
Kažu da su ljudi koji se lako odljubljuju - zli, da nemaju u sebi ono nešto da bi zaista voljeli, ali ja se ne bih složila s tim. Mislim da se odljubimo kad shvatimo da smo samo idealizirali i da smo bili pod efektom kemijskih procesa u našem tijelu.
Odljubimo se kad nam padnu roza naočale i kad shvatimo da je svijet i dalje isti i da se apsolutno ništa neće promijeniti jer mi više nismo skupa.
Ne tvrdim da je ljubav samo kemijski proces u tijelu, kažem samo da možda tako počinje. Da nas jednostavno zapljusne, ali s vremenom može postati nešto stvarno veličanstveno. No ljudi koji se „otrijezne gotovo preko noći“ nisu zbog toga emotivno osakaćeni. Oni jednostavno odluče da nešto nije onako kako im se činilo i krenu dalje.
To ne znači da ne vole, da im neka osoba ne nedostaje, to samo znači da ne žele biti robovi hormona i navike.
Zaljubljenost i ljubav idu ruku pod ruku
Čini mi se kao da akutna faza „bolovanja“ traje zapravo nekoliko dana. To su oni trenuci kad panično gledaš mobitel i čekaš poruku koja ne dolazi, pa ti prsti pedeset puta prijeđu preko ekrana na kojem piše njegov / njen broj, ali nikad ne nazoveš. Trenuci kad gledaš zajedničke slike i ruka drhti tren prije nego stisneš „delete“.
A onda prespavaš, pa prođe još jedan dan, pa još jedan, pa shvatiš da je u svemu tome bilo puno navike, a navika je prolazna.
A što s ljubavi? Kako se ona prebolijeva? S vremenom. I nekako mislim da ju nikad ne prebolimo do kraja, samo izrastemo kao nove osobe nakon nje.
Možda najviše suosjećam s ljudima koji ostanu zarobljeni u nekim davnim odnosima. Odnosima koji su ih jako boljeli i povrijedili i svaki sljedeći odnos gledaju kroz taj. Zbog tog povlače ponekad nagle i glupe poteze i gube osobe koje su dragocjene.
Ali glupost je svačije pravo, zar ne?
Prava ljubav
Zaljubljenost i ljubav idu ruku pod ruku, ali su dva potpuno drugačija pojma. Ovo prvo je prolazno, kao godišnje doba, može trajati nekoliko dana do nekoliko mjeseci, a ovo drugo, to je stanje duha u kojem rastemo. Čak i ako boli, čak i ako krvarimo, skupljamo iskustvo, učimo i idemo dalje
Taj osjećaj pripadanja, s nama može ostati čitav život. Zauvijek možemo u duši ostati vjerni jednoj osobi i jednom odnosu. To nema veze s odlukama ni s minulim vremenom. Nema veze ni sa spletom okolnosti, pa čak ni s načinom na koji smo otišli od te osobe. Taj osjećaj ne znači nužno ni patnju, jer je moguće nekoga toliko voljeti, da ti je važnije da je s nekim drugim sretan, no nesretan s tobom.
No to je rijetko. Rijetko je, jer takva ljubav nadilazi potrebu za imanjem, za posjedovanjem i za blizinom. Ali ako ste blagoslovljeni da je osjetite, onda vas zauvijek promijeni i nijedan osjećaj zaljubljenosti s time se ne može mjeriti.
I ne, takva vas ljubav ne čini robom, niti ona pripada osobi zbog koje se razvila. Pripada vama. Obogaćuje vas na jedan posve novi način, zbog kog svi vaši sljedeći odnosi budu zreliji i bolji, bilo da su romantični ili prijateljski.
Zbog toga se kaže da prava ljubav nikad ne umire. I često u pjesmama i slikama nadživi onog tko je volio pa postane baština čovječanstva za vječnost.
Jesam li je osjetila pitate se? Ne znam. Vrijeme će pokazati. :)
