Pričajmo o tome Zašto uporno ulazimo u veze koje su od starta osuđene na propast

Ivanka Leko, psihoterapeutkinja

Oduvijek me privlačila psihologija i pomaganje ljudima, ali stjecajem životnih okolnosti moj me put odveo drugim pravcima i profes...

Više >

'Iz kojeg razloga se nalazim u vezi u kojoj se moje potrebe neće zadovoljiti i u kojoj se osjećam nedovoljno dobrom? Zašto mi nikada ne uspijeva održati vezu?' - pitaju se mnogi od nas. Ljubav i intimnost nas privlače, ali ujedno i plaše. Pustiti nekoga da nas vidi onakvima kakvi jesmo i da zaviri iza naših 'zidova' koje smo davno podigli doista nije jednostavno.

 

Ponekad se nesvjesno štitimo ulazeći u odnose koji su predodređeni na neuspjeh - iznova i neprestano. Pozornica je ista, samo se glumci smjenjuju. Kada smo zaljubljeni osjećamo se dobro i posebno u prisutnosti voljene osobe. No, tada nam se vrlo često smanjuje razina objektivnosti te toj osobi možemo početi pridodavati osobine kojih možda i nema, a sve s ciljem da je pretvorimo u neki vlastiti ideal.

U tim prvim mjesecima odbacujemo ili uopće ne vidimo dijelove osobe koji se ne uklapaju u našu čežnju te se isključivo usredotočujemo na našu sliku o tome kakva bi ta osoba trebala biti.

Pri tome se nadamo da će partner u konačnici zadovoljiti naše nezadovoljene potrebe za sigurnošću, ljubavlju i brigom

Osjećamo i vjerujemo da će ta osoba biti ono što nam treba, a ustvari ne znamo i tek naslućujemo tko je ona zapravo.

 

Raspad iluzija

Ponekad ne treba odviše vremena da se ta iluzija raspadne. Počinjemo se bojati ponavljanja neuspjeha iz prethodnih odnosa i dolazi do miješanja osjećaja čežnje i straha. Pokušavamo naše partnere pretvoriti u osobe koje nam trebaju iako se bojimo da će nas razočarati i povrijediti na način na koji smo već toliko puta bili povrijeđeni.

To stoga često prerasta u niz ambivalentnih osjećaja, budući da nam je partnerstvo potrebno, ali ujedno i zastrašujuće. Krećemo se između čežnje za time da nam partner zadovolji emocionalne potrebe i udaljavanja zbog straha od ponavljanja boli. To razdoblje odnosa može prerasti u intenzivnu i bolnu borbu između čežnje i zaštitnih strategija.

U svemu tome je možda najteže osvijestiti da takvim pristupom zapravo izazivamo partnerove reakcije kojih se plašimo i koje zapravo ne želimo dobiti. Primjerice, neprestano smo sumnjičavi ili se plašimo da će nas partner odbaciti i napustiti te se stoga povlačimo i štitimo distanciranjem.

On, s druge strane, takav naš postupak doživljava bolno i smatra da ga odbacujemo te se i sam počinje povlačiti i udaljavati. Ukratko, dolazi baš do onoga što po svaku cijenu nastojimo izbjeći.

 

Kakvu ulogu djetinjstvo ima u tome?

Kada je rani roditeljski odnos prema djetetu prepun frustracija, razočaranja, odbacivanja, napuštanja, zanemarivanja ili zlostavljanja, dijete je psihički u nesigurnom položaju. Kako bi izdržala takav emocionalni stres, djeca moraju poricati stvarnost - kao i svoju intenzivnu ljutnju, tugu i očaj. To stvara djetinjastu nadu da će nas, ako smo dobri, savršeni, pametni, tihi, dovoljno smiješni i slično, roditelji napokon početi bezuvjetno voljeti.

Dijete se očajnički trudi to činiti, neprestano i iznova, no bez uspjeha, budući da problem nije u njemu, već u roditelju koji zbog svojih psiholoških ili situacijskih ograničenja ne može ili ne želi pružiti ljubav, strukturu i prihvaćanje koje sva djeca trebaju i zaslužuju kako bi napredovala kao osobe.

Naravno, niti jedan roditelj nije savršen pa tako svi djelomice prođemo kroz ovakve situacije na ovaj ili onaj način.

Naše 'unutarnje dijete' je još uvijek aktivno i još uvijek nastoji pretvoriti odbacujuću, ambivalentnu, emocionalno nedostupnu ili uvredljivu odraslu osobu u nekoga koga volimo. To sada više nisu naši roditelji, već potencijalni partneri u ulozi simboličkih stand-inova za roditelje.

 

Kada proradi 'radar'

Većina odraslih osoba osjeća nevjerojatnu privlačnost, odnosno ima svojevrstan 'radar' kojim pronalazi pripadnike suprotnog spola (ili u nekim slučajevima istog) koji psihološki - ako ne i fizički - nalikuju roditelju s kojim su imali poteškoća. To su ljudi u koje se 'zaljubljujemo', odnosno s kojima se upuštamo u odnose.

 

Naravno, odabiremo ih nesvjesno. Jer tko bi svjesno izabrao, a često i ostao, u vezi s partnerom koji odbacuje, nije dostupan, odnosno koji nas emocionalno ili fizički zlostavlja? To bi bio čisti mazohizam, odnosno - u ovom slučaju - snažna prisila ponavljanja onoga što smo doživjeli u djetinjstvu.

 

Ti ranjeni, odbačeni, napušteni dječak i djevojčica još uvijek pokušavaju osvojiti majčinu ili očevu ljubav u nadi da će ovoga puta promijeniti ishod. Unutarnje dijete misli: 'Sada će sve biti drugačije. Natjerat ću ovu osobu da me voli. Mogu je promijeniti samo ako se dovoljno potrudim...' No, tragično je što je takav napor uzaludan i osuđen na neuspjeh.

Ukoliko, kao dio prisile ponavljanja, biramo pojedince koji nas ne mogu voljeti zbog vlastitih ograničenja i problema, koja je vjerojatnost da će to na kraju i učiniti? Možemo li ih 'popraviti'? Prisiliti ih? Izliječiti ih? Nije baš izgledno. Racionalni, odrasli dio naših bića to zna. No ranjeni dječak ili djevojčica još uvijek pokušavaju, baš kao što su to nekada davno radili želeći osvojiti ljubav svojih roditelja. A svaki neizbježan neuspjeh dodatno produbljuje te osjećaje neadekvatnosti.

 

Izlazak iz začaranog kruga

Kako se možemo riješiti te obveze ponavljanja? Osvještavanjem i napuštanjem svojih obrambenih mehanizama. Suočavanjem s osjećajima koje smo potiskivali i s kojima se nismo mogli nositi dok smo bili djeca: tuga, ljutnja, bijes, očaj, beznađe, povrijeđenost. Moramo napustiti djetinjastu nadu koja nas je nekoć 'držala na površini' i prihvatiti stvarnost da od svojih roditelja možda nikada nismo i nikada nećemo dobiti sve ono što nam je bilo neophodno.

 

Iscjeljenje podrazumijeva zrelo prihvaćanje traumatskih činjenica. Ne možemo promijeniti prošlost, ali ipak možemo dopustiti sebi da osjetimo svoj bijes i tugu zbog tog nepovratnog gubitka.

 

S takvim hrabrim i svjesnim prihvaćanjem, prisila ponavljanja i naša prošlost izgubit će svoju moć nad nama te ćemo konačno moći zakoračiti u svoju sadašnjost.

 

Tražite drugo mišljenje, novu perspektivu, a ne znate kako i od kuda krenuti?

Javite mi se.

Ivanka

Facebook komentari