Nije da nisam bio spreman. Nije da ne volim kada me tako neki uvid zadesi nespremnog. Jednostavno, to je uvijek neka vrsta pozitivnog šoka i treba mi vremena vratiti se na operativnu razinu.
A dan je počeo tako jednostavno i ništa nije nagovještavalo taj trenutak. Rano sam ustao. Imao klijenta u 8:30. Terapijski proces bio je baš protočan, lagan kao lahor. To su oni momenti kada osvijestim koliko volim svoj posao. Obavio sam kupnju na placu - rukola, baby salata i nešto voća. Nakon placa bilo je vrijeme obaviti kupnju vina za druženje s prijateljima koje smo dogovorili za vikend. Biram pjenušac. Tražim butelju koja ima u sebi i chardonnay i crni pinot, dva od tri ključna vina za proizvodnju pjenušavog vina. Sve nalazim i zadovoljan napuštam trgovinu.
Pustio sam da me nosi struja
U stanu me čeka Nataša, sprema kavu. Još je jutro, barem po satu. Tenda je spuštena i baca hlad na terasu. Klizna su vrata otvorena, kava miriše. S obližnjeg drveta čujem zbor vrabaca. Slave sunce i život pjevanjem. Sve je nekako spontano. Listam knjige koje sam jučer kupio za uživanje na godišnjem. Draga prilazi i ljubi me u prolazu. Puštam knjige i pratim je na terasu. Sjedamo. Stavljam mlijeko u kavu. I sada na red dolazi trenutak koji mijenja dan.
- Sandro, meni nikada nije bilo ljepše u životu. Što misliš da li je to stvarno tako ili samo imam ideju da nam je lijepo u životu?
Isprva nisam dobro čuo pitanje i zamolio sam Natašu da ga ponovi. I nakon ponovljenog pitanja sam ostao nekako zatečen. Sjedio sam mirno, no osjećao sam kako propadam kroz neki procjep. Bespomoćan zaustaviti pad, pustio sam se da me nosi struja.
Nakon nekoliko sekundi vraćam se u realnost i ponavljam pitanje naglas. Nakon toga tišina. Nataša je podvila noge na drvenoj klupici, ja se zagledao u naša tri bambusa i nestao negdje u njima. Ne znam koliko je trajala tišina. Nije bilo neugode. Pomalo, iz nekog udaljenog mjesta k meni su putovala pitanja: 'Zaista, kako znam da mi je dobro?', 'Koji je kriterij?'
Pred očima su mi počeli prolaziti ljudi i parovi čiji životi, iz moje točke gledišta, izgledaju bezbrižniji ili teži nego moj u ovom trenutku. Znam ljude koji u materijalnom smislu imaju manje od nas, a često su nasmiješeni. Znam ljude koji imaju materijalno puno više od nas, a rijetko ih vidim sretne. Polako se kristaliziralo ključno pitanje - kako znam je li moj život dobar za mene?
Nataša je ustala i skidala s biljaka požutjele listove. Vjerujem da ni slutila nije kakvu je buru u mojoj glavi izazvala postavljenim pitanjem. Koji je to dio mene koji odlučuje kakva je situacija u kojoj se nalazim? I kako je taj dio mene povezan sa ženom koja upravo sada obrezuje bosiljak i priprema se krenuti s izradom nama omiljenog Pesta Genovese?
Ona je odnijela bosiljak u kuhinju i počela s ispiranjem. Nakon toga će bosiljak osušiti prije nego ga usitni i krene s izradom pesta.
Ustao sam i stao s vanjske strane kuhinjskog prozora koji gleda na terasu. Promatrao sam je kako ispire bosiljak u vodi. Način kako ja doživljavam ono što ona radi nije način kako to doživljava ona.
Stvar je perspektive
Važno je odakle gledam! Ako gledam svoju situaciju kroz svjesnost da radim najbolje što mogu, ako budem prisutan u momentima kao što je ovaj, onda mogu izabrati biti zadovoljan i mogu izabrati stav da nam je sada ok. Zaista, mogu odabrati da su sutrašnji problemi smješteni u sutra i da u ovom trenutku mogu izabrati ne baviti se njima. Moji neriješeni odnosi s pojedinim ljudima, moja ljutnja ili tuga mogu ne postojati na mojoj terasi ovog sunčanog podneva.
Mogu odabrati da mi je lijepo u životu. U ovom trenutku. Na ovom mjestu. Sa ženom koju volim imati uz sebe. Imati ideju da nam je dobro znači kreirati situaciju i pozitivno utjecati na nju.
Stojeći na terasi, odvojen prozorom i prostorom od Nataše, izabrao sam vratiti se više od desetak godina unazad i pokušati osjetiti kako sam je gledao na Krku tog kolovoza, kada sam, ponovo ja, izabrao životnu perspektivu s njom. Tada nisam mislio da može biti dobro, tada sam znao da je dobro! Da, to je to! Onako kako ja mislim da jest, onu perspektivu koju izaberem - ona je istina. Nitko drugi ne kreira našu realnost do nas samih.
A sad vi...
Pokušajte stati pored osobe s kojom dijelite život i dajte si pravo odlučiti kako ništa nije važno osim tog momenta. Osim vas dvoje u vremenu. Nema jučer, nema sutra. Ima samo sada i ovdje. Što biste rekli osobi do sebe? Kako se osjećate? Je li to moment da kažete kako je život dobar? Pozivam vas da pokušate, mogli biste se jako ugodno iznenaditi. Možda i pustite suzu od sreće jer ste postali gospodar/ica vlastitog života. A sve zbog perspektive koju ste vi izabrali, ne netko drugi.