U jednoj od prijašnjih kolumni sam pisao o tome čega bi se brak, da je čovjek, bojao. Naveo sam neugodnu tišinu kao jednu od opasnih situacija. Ta tišina prvo za sobom donosi nelagodu, malo zatim frustraciju i naposljetku može završiti s ljutnjom. Nekako mi je važno u ovom tekstu pogledati u sadržaj te neugodne tišine koja se desi uoči ili tijekom nekog važnog razgovora s partnericom/suprugom. Što to u tom prostoru donosi nemir i teret?
Što nam je to teško izdržati pa planemo, ljutimo se i argumentima pokušavamo biti nadmoćni, odnosno dokazati kako smo baš mi u pravu, a partnerica je, eto, u krivu? Koji to dio nas želi zagrliti osobu do sebe, a koji to dio nas to brani? Tko se zapravo s kime bori u toj neugodnoj tišini?
Igra nadmetanja
Za početak je važno da vidimo na koji smo način uopće započeli suživot s partnericom? Na osnovu argumenata ili emocija koje su se, lišene naše volje, jednostavno pojavile negdje u našem tijelu? Teško da smo vagali argumente. Prije će biti da smo se jednostavno zaljubili. Razlog nam nije bio sasvim jasan, niti nam je bio nekako posebno važan. Pojavila se emocija i mi smo joj se prepustili. Vjerujem, bez analize i argumentacije. Ovu činjenicu važno je zapamtiti i imati je blizu kada god se desi neugodna tišina. Zašto?
U poziciji kada smo jedno naspram drugog, obuhvaćeni tišinom izvana i burom emocija iznutra, nerijetko posežemo za igrom koja se zove nadmetanje i nadmudrivanje. Činjenica da, prije svega, volimo osobu u koju gledamo, nekako blijedi i nestaje u magli gdje caruju ljutnjom (i tuga). Zavarani smo idejom kako argumentima možemo objasniti vlastito emotivno stanje. Pritom zaboravljamo da argumenti nisu dobar komunikacijski alat u životu u paru.
Argumenti su alat u poslovnom svijetu gdje je važno odvagnuti svaku riječ koju kažemo i paziti da se ne kaže previše kako ne bismo otkrili vlastite slabe točke. Vjerujem da puno nas zna staru poslovicu koja kaže kako smo robovi svake riječi koju izgovorimo, a gospodari svake one koju ne kažemo.
Dvije negativne situacije
Kada dođe do neugodne tišine u paru, pokušajmo osvijestiti kako se ne radi o poslovnom nadmetanju koje izgleda poput igranja šaha u kojem se svaki potez mora dobro analizirati. Naprotiv, ovdje vrijedi sasvim obrnuto pravilo; sve što kažemo nas oslobađa, a sve što zadržimo za sebe ostaje nas mučiti i činiti neslobodnima. Osjećaji koje zadržimo za sebe i ne podijelimo ih s partnericom traže svoj prostor. Žele dobiti ime i mjesto u životu u paru. Na kraju krajeva, osjećaji su ti koji su nas doveli u vezu. A sada ih negiramo.
Negiramo i činjenicu kako situacija koja je dovela do neugodne tišine dolazi iz područja emocija i osjećaja nepravde ili povrijeđenosti. Mislimo kako ćemo biti jači i bolji ako ne dopustimo emocijama da dođu do zraka. Ako priznamo kako nam je u tom trenutku teško, kako nas muči tuga i osjećaj slabosti, vjerujemo da je to ravno priznanju poraza. I onda ostajemo u neugodnoj tišini i čekamo. Čekamo tko će prvi popustiti i povući se sa šahovske ploče koju smo razvili u prostoru kontakta i dijaloga. Znamo negdje duboko u sebi da ta situacija u kojoj se nalazimo ima puno više veze s nama samima nego s partnericom koju gledamo. Osjećamo da ta neugodna tišina radi najmanje dvije vrste negativne situacije.
Prva je ta da se izuzimamo iz kvalitetnog dijaloga negirajući osjećaje a preferirajući argumente iako znamo da 'pucamo' iz sasvim krivog oružja.
Druga negativna situacija nije ništa manje važna, a tiče se nečeg što nazivamo nasilje nad samim sobom. U upornosti da pobijedimo argumentima negdje nam promakne da zapravo činimo nasilje prema sebi tako što svjesno i tvrdoglavo ne priznajemo kako se zapravo osjećamo i što bismo zapravo htjeli.
A najčešće se osjećamo ne baš tako jaki kako se želimo prikazati i želimo vratiti vrijeme malo unazad, taman prije početka neugodne tišine.
I poželimo da smo rekli neku drugu riječ, skrenuli život u tom trenutku u nekom drugom pravcu. Poželimo da smo bez nekog posebnog razloga zagrlili partnericu i bili malo u ugodnoj tišini u kojoj ne igramo partiju šaha argumentima već stojimo u svjesnosti zbog čega smo i kako ušli u vezu. Svjesni smo da, prije svega, volimo osobu koju sada držimo u rukama.