Kroz rad u terapijskoj praksi bio sam, i još sam uvijek, svjedok mnogih situacija koje su destabilizirale odnos ili mu, u najboljem slučaju, nikako nisu činile dobro. Ovdje je važno zapaziti kako su se te situacije dešavale u prošlosti ili se dešavaju u sadašnjem vremenu.
Parovi se jednostavno ne javljaju kako bi prevenirali moguću situaciju. Javljaju se kada je, slikovito rečeno, dogorjelo do noktiju. Nekako se podrazumijeva da ćemo znati upravljati sobom u vezi koje smo dio. No, ova pretpostavka je u najmanju ruku diskutabilna.
U zadnje vrijeme nerijetko se dešava da ona ili on kažu: 'Ja se nisam mogao/mogla realizirati u ovoj vezi i ne znam što mi je toliko dugo trebalo da tek sada to shvatim.' Ovo je rečenica koju ste, vjerujem, i vi čuli mnogo puta od nekoga izašao/izašla iz života u dvoje. Najčešće, kada čujete ovu rečenicu, mogli biste zaključiti kako je osoba koja to izgovara u stanju frustracije. I, najčešće, bili biste u pravu.
Tko nas tjera da živimo u trpljenju?
Frustracija je onaj trenutak kada 'ne mogu' polako klizi i zaustavlja se u prostoru 'ne želim'. Sve do tog trenutka postojala je neka nada u iznenadni preokret u vezi ili braku. Osoba koja sada odgovara 'ne želim' do tog je trenutka očekivala neku neočekivanu pomoć ili prosvjetljenje druge osobe u paru. No, famozna deux ex machina se nije desila. Ovaj izraz namjerno spominjem iz tog razloga što on u sebi sadrži rješenje koje je neobjašnjivo i, zapravo, neuvjerljivo iz prethodnog iskustva i razvoja događaja.
Nije rijetkost da partneri očekuju rješenja negdje izvana, neko čudo koje briše sva dosadašnja iskustva i postavlja situaciju sasvim iz početka. No, to se u realnom životu ne događa. Barem ja ne znam da se događa.
Kada mi klijent kaže kako se nije uspio realizirati u životu u dvoje, jedno od mojih prvih pitanja jest : 'U čemu ste se uspjeli realizirati?' Na ovo pitanje klijenti stanu, najčešće pogledaju kroz prozor prakse i tako ostanu neko vrijeme. Vidim da su otišli izvan prostorije i prolaze kroz osobnu povijest. Oči im se lagao skupe, kao da žele pojačati misao i jače se fokusirati na životne uspjehe. I tako tišina krene. Minutu, dvije, ponekad i duže. Tišina je neugodna ako niste sigurni u sebe. I suza krene niz obraz. U tišini. A onda se pojavi neka naznaka ljutnje. Klijenti sada sakupe usnice, stisnu oči još malo i kažu: 'Ma nema veze, preživjet ću ja ovo'. Ja se tu interesiram i pitam što je to 'ovo'?
U tim trenucima me klijenti najčešće pogledaju s naznakom ljutnje i samo kažu : 'Pa zar nije jasno? Preživjet ću neuspjeh u vezi!
- 'Dobro, tko je doživio neuspjeh' - nastavljam.
-'Kako tko? Pa mi, nas dvoje'!
- 'Razumijem. Možete li mi reći kako ste vi sudjelovali u tom neuspjehu'?
- 'Pa nisam se mogla/mogao realizirati. Nisam imala/imao prilike biti ono što jesam. Nisam disala/disao punim plućima. Živjeti u tom odnosu je bilo čisto trpljenje s moje strane.'
- 'Razumijem. A, tko vas je tjerao da živite u trpljenju?'
U tom se trenutku često ponovo pojavi tišina. Ne ona ugodna u kojoj klijenti traže udoban položaj kako bi malo uživali u nečemu što su osvijestili. Tišina koja slijedi je neugodna. Pitanja koja sam postavio nisu nimalo komplicirana. Upravo suprotno, sasvim su jasna. I kao takva su teška.
Zaista, tko nas tjera da živimo u trpljenju? Koje nas to naše uvjerenje drži u šaci i zapovijeda nam da ostanemo u odnosu za koji osjećamo da nije zdrav za nas? Čega se to bojimo i u što vjerujemo kada povlačimo poteze koji će se kasnije pokazati nekvalitetni za nas?
Bojimo se realizirati sebe
Najčešće se bojimo nepoznatog prostora u odnosima. Bojimo se onih situacija koje želimo, a ne dopuštamo si. Imamo ideju kako bi naš život trebao izgledati, a ne dopuštamo si to ispuniti. Upravo ova situacija je rodno mjesto osjećaja koji nazivamo stid. On je jednostavno način kako se doživljavamo.
Samo zamislite situacije u kojima ste točno znali što želite za sebe, a niste si to dopustili. Stid je taj koji nas sprječava da se realiziramo. On osobi daje osjećaj bezvrijednosti, promašenosti i nedoraslosti u ulozi ljudskog bića predstavlja unutarnji identitet osobe. Nisu nas partner ili partnerica spriječili da se realiziramo u vezi. Učinili smo to sami.
U najvećem broju slučajeva bojimo se realizirati sebe jer imamo ideju kako je to u suprotnosti s vrijednostima partnerskog odnosa. Stid nas priječi da preko ustiju prevalimo ono što su istinski naše želje i čežnje.
Imamo osjećaj kako nemamo pravo biti ono što u životu želimo. Čak si niti ne dozvoljavamo maštati što želimo. Negiramo sebe i svoje vrijednosti. U takvom doživljaju sebe zapravo ne možemo davati partneru/partnerici ništa drugo nego sumnju i nepovjerenje. No, vjerujem da to nije vaš izbor.