ODUZETI DAH Sve dok me čuva kao vrijednu sliku na zidu, neću žaliti što smo tajna

Marina Weinert

Pišem kolumne o sebi, o svom životu, a sad kad trebam predstaviti tu istu sebe u par rečenica ne samo da ne znam kako niti što nap...

Više >

Želim ostati u podrumu. I svaka pametna žena. Želimo da nas samo odabrani vide. Ne želimo glupe, površne ignorante, jer glupost je zarazna, sigurna sam...

 

Neki dan na kavi pričala sam s friendicom o njezinoj vezi. Naime, njezin dragi sakuplja lijepe stvari. Vrijedne slike, predivne skulpture, cijenjene knjige, lijepe žene...

Najčešće, to su komadi koje je netko s velikim imenom jednom nazvao remek-djelom, no ponekad, vrlo rijetko, to je i ono nešto što njemu oduzme dah.

No, zidovi su veliki koliko su veliki, a na police stane koliko stane, i ne možeš ugurati "još nešto" čak i da hoćeš. Zato je ona njegova tajna. Nema mjesta za nju ma koliko se trudio.

 

Kupio ju je

Jednom, nema tome tako davno, kupio je sliku nekog potpuno nepoznatog slikara, suprotno od onih kakvi inače vise na zidu njegovog doma, već jednog još živućeg, koji će možda, ako bude sretan, kad umre doći na uzanu aleju velikih stvaratelja kulturne baštine. No za sada, eto, nije ni blizu titanima. Otkada ga poznaje nije vidjela da mu je i jedna slika toliko oduzela dah, kao slika tog "malog" slikara. I, ima ju!

Kupio ju je, dugo ju je navodno gledao, pričao o njoj, čak ju i uspoređivao s onim njegovim vrhunskim (imenima, ne slikama!). I, ima ju! U podrumu je. Jer ime onoga tko ju je naslikao mnogim ignorantima ništa ne znači, pa stoga ne znači ni slika. Jer ignoranti nemaju svoj osjećaj za život. Imaju tuđi.

I baš komentiram s njom koliko utjecaja imaju kojekakvi kritičari na naše živote - od odabira umjetnina, do odabira partnera. Slika, kao i ljudi, ili priča jezik koji razumiješ ili ne. Nije bitno koji, nije bitno kome. Bitno je jedino da nama nešto znači. Jer otrovna i ubojita malograđanština pluta čak i tamo gdje je zaista ne bi trebalo biti. Imena! Titule! Titula dajte! Jer drugo prepoznati ne znamo! Jer nismo niti toliko bahati niti toliko hrabri niti toliko svoji za živjeti ono što hoćemo zato što na to imamo pravo. Zato što tim pravom ne oduzimamo nikome njihov djelić slobode.

 

Kao slika

Ona je upravo kao ta slika koja mu je oduzela dah. Zapravo, oduzima mu još uvijek. Ponekad mu čak tjera i suze na oči. No titula fali! Morala bi očito umrijeti u nekom svojstvu prije nego se za nju nađe mjesta na njegovom zidu. Zato je u podrumu. I, nevjerojatno, radi slike je u podrum došao i on. Malo po malo došao je i kauč, pa stol, pa TV. Veliki dio života premjestio se u podrum. Jer, pored nje on mora biti, prelijepa mu je i, kvragu i ona, oduzima mu dah. No, nema titulu. Zato se život premješta u podrum jer slika se ne može premjestiti na zid legitimnog dnevnog boravka u koji ulaze ljudi. Tamo vise imena, ne slike, koje oduzimaju dah ciframa, ne sadržajem, ljudima koji imaju tuđe mišljenje, ne svoje. Jer gore su slike, a dolje je život.

Zato i ja želim ostati u podrumu. I svaka pametna žena. Želimo da nas samo odabrani vide. Ne želimo glupe, površne ignorante, jer glupost je zarazna, sigurna sam, a imunitet s vremenom pada. Mi želimo ostati u mraku i samo rijetkima oduzimati dah.

Jer ljubav je kao vampir - živi samo u sjeni. Moju prijateljicu bi trebalo objašnjavati, njezinu vrijednost treba opisivati jer titula ju ne pokriva. A kako ignorantima opisati: ostao sam bez daha?

Da, zapitale smo se koga mi to volimo. Zapitale smo se: kako ti koje volimo opisuju nas. Jer, opisuju nas, i bolje je o tome ne komentirati. No, reći ću samo jedno. Jedno, čime ću opisati nas više nego njih: Volimo onoga koga želimo. Zato što nam oduzima dah.

 

Facebook komentari