Super saveznik Kako se neprihvaćanje odgovornosti ispriječilo na našem putu ka sreći

Nataša Barolin Belić i Sandro Belić

Nas dvoje imamo savjetovalište za osobni, partnerski i poslovni razvoj u Zagrebu.

Nataša: Već dugi niz godina radim s pojedinci...

Više >

Naša odgovornost može biti stav da mi već jesmo netko. Već smo dovoljno dobri, dovoljno sposobni, dovoljno svjesni da krenemo za onim što nas ispunjava kao par. Moje je skromno mišljenje da prečesto imamo stav kako nismo dovoljno dobri da prihvatimo to što jesmo i stoga se moramo dokazivati nama samima (i drugima) kroz ono što imamo.

 

Na spomen riječi odgovornost u partnerskom odnosu, nemali broj ljudi pomisli na zauzimanje neku vrste obrambene pozicije uz koju najčešće idu osjećaji krivnje i nedostatnosti. Srećom po nas, to nije i ne mora biti tako. Odgovornost zaista nije zadovoljavanje neke potrebe ili forme. Ako se grčevito borimo postići i zadržati neku poziciju u odnosu - vjerujte, to nije zauzimanje pozicije odgovornosti već zaista  zadovoljavanje nekog našeg ograničavajućeg uvjerenja o kojima sam pisao u svojoj kolumni "Što kad nas kroz život ograničavaju kriva uvjerenja i čine nesretnima?".

Podsjećam, ta ograničavajuća uvjerenja dolaze iz osjećaja da nešto nismo, nemamo, ne smijemo, ne možemo ili moramo. Nasuprot tome, postoje uvjerenja koja pozitivno definiraju našu realnost. Da, naša uvjerenja doista definiraju način na koji doživljavamo sebe u odnosu na okolinu (u ovom slučaju je to partnerski odnos).

Ukratko, odgovornost je naša svjesnost da smo sva naša uvjerenja sami kreirali. Ovo je, možemo se složiti, odlična vijest! To znači da možemo redefinirati sva uvjerenja koja smo kreirali u našoj vezi a koja ne čine dobro našoj vezi niti nama samima. Pogledajmo malo kako bi to redefiniranje izgledalo u praksi. 

 

Samo da ga se nije kritiziralo...

Poznajete li neki par iz vaše okoline, u kojem netko od njih dvoje, recimo on, zna spominjati kako bi njihov život izgledao sasvim drugačije (kvalitetnije, naravno!) da se njega slušalo, da je imao više vremena za sebe i kreativno djelovanje. Vremena u kojem je mogao napraviti skoro pa čuda za njih kao par. Samo da se njemu dalo prostora i da ga se nije kritiziralo. Zaista, tvrdi on, mogli su imati mnogo više nego što imaju sada. Sada su tu gdje jesu, bore se sa svakodnevnim izazovima i gledaju u nesigurnu budućnost i očekuju što će im ona donijeti. Nisu uspjeli stvorili neku mjerljivu vrijednost i zbog toga ne mogu reći da su uspjeli u životu. Ukratko, nemaju nešto što im treba da bi se osjećali kako jesu netko.

Ovo je klasičan opis zamijenjenih vrijednosti i uvjerenja kako trebamo prvo imati nešto da bismo mi, posljedično, bili nešto.

Usmjerenje je ovdje na ono što se nema. Ako ćemo se fokusirati na ono što kao par nemamo, identificirati se s tom vrijednosti. Identificirat ćemo se s ne-imanjem kao ključnim točkom u životu. E, sada dolazi do izražaja spasonosna odgovornost koju možemo pozvati da nam pomogne u razotkrivanju ove zabludjele životne perspektive.

 

Odgovornost  prva - ja sam kreirao uvjerenje da prvo trebam imati da bih bio netko.

Odgovornost druga - ja mogu izabrati i neko drugo uvjerenje koje mi neće davati negativnu sliku o meni samome i o nama kao neuspješnom paru.

 

Ne, nije riječ o zabludama

Ovdje nije riječ o zabludama u koje ćemo povjerovati i tako pobjeći od realnosti. Ovdje je riječ o slobodi koju uzimam u svoje ruke i tako stvaram vlastitu realnost. Prihvaćam da može biti zbunjujuće pročitati riječi sloboda i odgovornost u istoj rečenici i to tako kao da idu ruku pod ruku, zajedno, prema istom cilju. Naša odgovornost i sloboda postojanja može krenuti od činjenice da ne moramo imati nešto da bismo billi netko.

Naša odgovornost može biti stav da mi već jesmo netko. Već smo dovoljno dobri, dovoljno sposobni, dovoljno svjesni da krenemo za onim što nas ispunjava kao par. Moje je skromno mišljenje da prečesto imamo stav kako nismo dovoljno dobri da prihvatimo to što jesmo i stoga se moramo dokazivati nama samima (i drugima) kroz ono što imamo.

Dakle, prvo uvjerenje koje donosi odgovornost za nas jest da smo dovoljno dobri kakvi jesmo i prihvaćamo se kao takvi (ovo znači ne nasjedati nerealnim idejama kako trebamo izgledati da bismo bili privlačni, kakvo obrazovanje moramo imati da bismo bili uvaženi i koja mjesta trebamo posjećivati da bismo bili prilagođeni).

Drugo uvjerenje koje donosi odgovornost jest da sve što zajednički radimo može biti jednostavno i bez velikih naprezanja. Ako se prihvaćamo takvi nesavršeni kakvi već jesmo, ono što radimo može imati nižu razinu stresa. Zamislite da ocjenjivači onoga što radite nisu ljudi oko vas već vi sami. Budući da ste si vi ok s onim što jeste i ono što radite ima velike šanse biti odrađeno bez nepotrebnih naprezanja i kompliciranja.

Treće uvjerenje koje donosi odgovornost jest da ono što je rezultat našeg rada razumijemo kao dodanu vrijednost onome što već jesmo. Ako se dobro dodaje onome što već je dobro (mi kakvi jesmo) ne možemo dobiti ništa drugo već novu pozitivnu vrijednost. Ono što imamo neće određivati ono što mi već jesmo i tako nas držati stalno u stanju borbe i dokazivanja već će biti produžetak onoga što živimo. To je način da se jačamo i "širimo" u našem prostoru djelovanja. Ovakvo imanje neke nove vrijednosti nije opterećenje i samo kratak predah između dvije životne utrke za novim posjedovanjem. Ovakvo imanje novih životnih vrijednosti građenje je stabilnog puta kojim hodamo, rame uz rame, smijeh uz smijeh, suzu uz suzu. Takav život u paru, s onima koje vidimo baš onakvim kakvi jesu i s tim smo si sasvim ok, ima dimenziju koju valja istražiti. Naravno, ako prihvatite odgovornost kao svog super saveznika...

 

Facebook komentari