Žudnja za ljubavlju Zašto mnoge žene srljaju u odnose koji ih povrjeđuju

Nataša Barolin Belić i Sandro Belić

Nas dvoje imamo savjetovalište za osobni, partnerski i poslovni razvoj u Zagrebu.

Nataša: Već dugi niz godina radim s pojedinci...

Više >

Puno suza sam gledala kako klize niz obraze mojih klijentica praćene riječima kao 'Zašto ja ne mogu naći srodnu dušu? Što to nije u redu sa mnom da me muškarci ne žele ili ne vole? Samo želim biti sretna, zar je to previše?

 

Neki dan smo muž i ja bili u kinu i gledali Izabelino sunce. Nakon filma, prošetali smo se po centru grada i oboje smo imali potrebu komentirati film koji smo upravo odgledali. Film nam se svidio, stavili smo ga u kategoriju filmova koje mi zovemo 'psihoterapijsku filmovi9 u kojem su filmovi koji nam na poseban način nešto važno govore o ljudskim odnosima, strukturama ličnosti, razvoju osobnosti pod posebnim uvjetima….

Izabelino sunce smo stavili u tu našu kategoriju jer smo u filmu osjetili Izabelinu žudnju za ljubavlju kao i njene obrasce ulaska u odnose s muškarcima koji ju nužno dovode do bola, gubitka, osjećaja odbačenosti. Ne ulazi samo Izabela u takve međusobne odnose već i drugi likovi u filmu. Osjetila sam, par puta za vrijeme filma, kako u meni ima ljutnje na Izabelu i njene opetovane odnose koji je ranjavaju, rastužuju i čine da se ne osjeća voljena, prihvaćena i slobodna. Osjetila sam ljutnju i na neke njene partnere i njihov odnos prema njoj.

Muž me pitao, dok sam mu pričala kako sam povremeno osjećala ljutnju, s čime povezujem tu ljutnju koju sam osjetila? Sjetila nekih svojih klijentica, koje, poput Izabele, žude za ljubavlju i intimnim odnosom s 'onim pravim' muškarcem i zbog te žudnje srljaju u odnose koji ih povrjeđuju.

Moja ljutnja je u stvari bila odraz moje empatije za tugu, frustraciju i nemoć koje osjećaju moje klijentice u svojim vlastitim životima baš kao što je to osjećala Izabela u svojim traganjima za ljubavlju.

 

Zašto ja ne mogu naći srodnu dušu?

Moje klijentice kojih sam se sjetila, slično kao i Izabela, daju jako veliku važnost partnerskom odnosu i postojanju muškarca u svom životu. Puno suza sam gledala kako klize niz obraze mojih klijentica praćene riječima kao 'Zašto ja ne mogu naći srodnu dušu? Što to nije u redu sa mnom da me muškarci ne žele ili ne vole? Samo želim biti sretna, zar je to previše? Svi drugi su u parovima i sretni, samo ja sam sama i nisam sretna….'

 

Sreću one isključivo povezuju s imanjem harmonične veze s nekim onim 'pravim', a tuga je prisutna kad god nema ljubavne veze u njihovom životu i kad su same.

 

Ta žudnja za ljubavlju i 'the osobom' ponekad postane fiksacija koja eliminira sve druge elemente njihovog života i onemogućuje im vidjeti ljubav u drugim oblicima. Sve nestaje, sve je crno i bezizlazno jer nema 'onog nekog'.

 

Razne dimenzije ljubavi

Ako ste nekada bili u sličnim situacijama, vjerojatno razumijete bol i tugu koje one osjećaju. Ono što pokušavam raditi s tim klijenticama a što možete pokušati i vi, ako se ponekad osjećate tako, je da podignu glavu, udahnu duboko i počnu primjećivati svijet i život oko sebe.

Toliko je raznih dimenzija ljubavi koje nas mogu ispuniti i davati nam radost - ljubav prema prijateljici, ljubimcu, nećacima i nećakinjama, prirodi, knjigama, glazbi…. Mogla bih tako nabrajati dugo, dugo.

Toliko je radosti u životu koju možemo primiti ako imamo ispružene dlanove. Moje klijentice o kojima pišem, u takvim trenucima imaju stisnute dlanove i kao da ne žele primiti ništa ako to nije baš ono što žele. To je ubrzan put prema bolu i patnji. Znam ih pitati - da li želiš biti sretna ili dobiti ono što si zamislila?

Nerijetko ih to pitanje malo zbuni, pa kako mogu biti sretna ako ne dobijem ono što sam zamislila? Ponekad je žudnja za 'nekim ili nečim' tako jaka da onemogućuje osobi vidjeti život vam te žudnje. I onda žudnja, koja u stvari može biti izvor jako ugodnih osjećaja, postaje zatvor iz kojeg izgleda kao da nema izlaza. Postoji žudnja koja motivira na radost i ples, a postoji i žudnja koja ograničava i zarobljuje.

 

Ljubav s velikim LJ

Nerijetko ključ izlaza je u našem oku i našem odabiru - da li je zaista jedina mogućnost za sreću baš ostvarenje te žudnje? Da li mogu pokušati pogledati na svoju žudnju kao na fiksaciju, gustu kao oblak koja mi onemogućuje široko vidno polje?

Što očekujem da će biti drugačije u meni ako se povežem s nekom osobom? Da li je to garancija za sreću? Mnogi parovi koji dolaze kod mene, dobro znaju da to uistinu nije garancija sreće već da je zajednički život također izazov u kojem može biti puno problema i tuge.

Kažem mojim klijenticama (a rado bih rekla i Izabeli kad bi ona bila stvarna osoba), da pokušaju upoznati svoju žudnju, proniknuti je do kraja i vidjeti što to one trebaju kad toliko žude za 'the osobom'?

Ako je sreća to za čim žude, da li su ikada osjetile istinsku sreću kad nisu bile u vezi? Možda u jednom trenu, slušajući neku glazbu, čitajući knjigu, obavivši neki važan posao dobro ili u nekom druženju s prijateljima?

Da li im se čini da bi za njih mogla postati realnost da prvo osjete sreću koje ima oko njih, sreću u malim ili velikim stvarima, da osjete ljubav u raznim njenim oblicima i onda tako sretne i s ljubavlju u sebi pokušaju biti otvorene za susret s nekim? Mada tada taj susret i više ne bi imao takvu magijsku moć kao što prevelika žudnja nekada čini da izgleda.

Vjerujem da svatko može pokušati upoznati i proniknuti u svoje žudnje i fiksacije. To je korak koji moramo odlučiti učiniti sami i nitko ga ne može učiniti umjesto nas. No, to je jako veliki korak na putu prema osjećaju sreće, slobode i ljubavi s velikim LJ.

 

Facebook komentari